Sigurno vam se barem jednom u životu dogodilo da ste se ozlijedili i da ste intenzivniju bol osjetili tek kasnije, kad se mjesto ozljede „ohladilo“. Jeste li se ikada zapitali zašto je tako?
Što je bol i kako ju percipiramo?
Bol je, prema IASP-u (engl. International Association for the Study of Pain), „neugodno senzorno i emocionalno iskustvo povezano sa stvarnom ili mogućom ozljedom tkiva.“ (1) Ona je subjektivni doživljaj, odnosno svatko ju percipira na sebi svojstveni način.
Da bismo osjetili bol, signal mora doći s periferije do mozga, a prijenos se odvija preko leđne moždine. Iako su se dugo neke regije u mozgu smatrale centrima za bol, danas znamo da je cijeli mozak ustvari centar za bol. Za razlikovanje tupe od oštre boli, važna su nam „C“ i „delta“ vlakna. C vlakna prenose bol sporo pa ćemo ju mi osjetiti kao takozvanu tupu bol, dok su delta vlakna mijelinizirana zbog čega prenose bol znatno brže, odnosno odgovorna su za osjećaj oštre, probadajuće boli.
Ozlijeđene stanice luče neurotransmitore (serotonin, bradikinin, histamin…) koji aktiviraju periferne živčane okončine poznatije kao nociceptori. Akcijski potencijal potom se širi u leđnu moždinu, točnije dorzalni rog gdje se ponovno luče neki neurotransmitori kako bi se signal mogao slati do mozga. Međutim, na ovoj razini nalaze se ekscitacijski, ali i inhibitorni neurotransmitori. Inhibitorni neurotransmitori, za razliku od ekscitacijskih, nastoje smanjiti prijenos bolnog podražaja do mozga. U tom procesu veliku ulogu imaju mali opioidni peptidi iz leđne moždine. Kad govorimo o mozgu, tamo ponovno imamo kemijske posrednike od kojih je najvažniji glutamat. Cijeli taj put koji kreće s periferije preko leđne moždine ka mozgu zove se uzlazni, odnosno ascendentni put.
Stresom uzrokovana analgezija
Naš organizam napravljen je tako da sam pokušava utišati bol pri čemu mu pomažu endogeni analgetski putovi (silazni/descendentni). Silazni put obuhvaća tijela neurona koji se nalaze u određenim regijama mozga te aksone tih istih neurona koji se spuštaju prema leđnoj moždini. Silazni put na svojim okončinama luči noradrenalin ili serotonin.
U stanju stresa, kao što je recimo trenutak povrede na sportskoj utakmici, aktiviraju se naši endogeni analgetski putovi od kojih su najvažniji opioidni putovi, te već spomenuti noradrenalin i serotonin koji djeluju inhibitorno te smanjuju osjećaj boli. Zbog toga nas ozljeda manje boli kad je „vruća“.
Znači li to da ljudi koji su konstantno pod stresom manje osjećaju bol?
Stres o kojem govorimo u kontekstu „stresom uzrokovane analgezije“ je trenutni, odnosno akutni stres. On će aktivirati naše endogene sustave koji imaju analgetsko djelovanje. Međutim u stanju kroničnog stresa, onog koji traje dulji period, doći do desenzitizacije receptora na tim sustavima te ćemo imati niži prag boli i snažnije ćemo ju doživljavati.
Također, u stanju kronične boli, inhibitorni put prelazi u facilitatorni, odnosno počne djelovati kao prenositelj bolnih podražaja, pridonosi osjećaju boli.
Posebnosti
Vjerojatno ste upoznati sa situacijom u kojoj prije nego krenete na posao stavite svoj omiljeni parfem i nakon nekog vremena više ga ne osjećate. To se događa zbog desenzitizacije mirisnih receptora. Kod boli je drugačije. Bol je jedini osjet koji se vremenom pojačava umjesto smanjuje. Iako na prvu ne zvuči kao nešto pozitivno, to svakako jest jer nas upozorava na nekakav problem koji moramo riješiti.
Lijekovi za ublažavanje boli većinom se mogu kupiti bez recepta i gotovo svatko ima neki „svoj“ analgetik koji mu najviše odgovara. Ono što predstavlja veliki problem je kronična bol koju trpi čak svaka peta osoba, stoga je upravo kronična bol nešto čemu se trebamo posvetiti i pronaći adekvatnu terapiju kojom bismo olakšali život mnogim pacijentima.
