A što kad bi znanje bilo dostupno svima?

Zadnjeg dana veljače Nature je na svojim internet kanalima objavio: „University of California, najveći sveučilišni sustav u SAD-u, prekinuo je svoju pretplatu na nizozemski izdavački div Elsevier“.

Sveučilište u Kaliforniji (UC) godišnje plaća 11 milijuna američkih dolara Elsevieru kako bi imali pristup većini članaka koje Elsevier objavljuje u svojoj bazi, a ove su godine cijenu pretplate htjeli povisiti za 80%. Cijene pretplata većine izdavača rastu bezobrazno i nijedno sveučilište, čak ni Oxford, MIT ili Cambridge ne mogu si priuštiti pretplatu na sve online baze radova i članaka. UC nije prvo sveučilište koje se odlučilo na ovaj korak, ali je svakako najveće – svih 10 jedinica UC čini oko 10% od ukupnog broja članaka na Elsevieru koji potječu iz američkih sveučilišta i instituta, a 18% svih radova s UC objavljuje se u Elsevieru. Europske institucije također povlače svoje pretplate ili ih zadržavaju na samo mali dio članaka – Njemačka od 2016. ne plaća pretplatu, Švedska od 2018., a ubrzo zatim od pretplate je odustala i Mađarska. Elsevier godišnje izdaje oko 400 000 članaka i radova i možemo sa sigurnošću reći kako drži monopol među izdavačima, no ukoliko nastave gubiti ovako velike i jake igrače poput UC, mogli bi primiti teški udarac, prvenstveno financijski.

Znanje ne bi smjelo biti dostupno samo onima koji si ga mogu priuštiti.

Matematičari su još 2012. godine pokrenuli peticiju protiv ovog izdavača, a od onda ju je potpisalo više od 17 000 istraživača i znanstvenika. Bez obzira na to, Elsevier je i dalje zaradio 1.17 milijardi dolara 2017. godine. Razlog ovako velike pobune je zapravo jasan – znanstvenici i istraživači ne dobivaju nikakvu naknadu ukoliko neki izdavač odluči izdati njihov rad, no taj isti znanstvenik tada mora platiti ukoliko želi pristup nekom drugom članku. Kako bi neki članak bio objavljen, izdavač ga prvo šalje nekoliko stručnjaka iz tog područja koji rad analiziraju, kritiziraju i daju prijedloge za poboljšanje te na kraju daju svoje mišljenje treba li se članak objaviti ili ne – takozvani peer review. Da stvar bude još gora, izdavači ne samo da ne plaćaju znanstvenike čiji će rad objaviti, već ne plaćaju niti te recenzente koji će obaviti peer review, iako proces peer review-a često traje i godinu dana. Dakle izdavač ima apsolutni profit od svih članaka koje objavljuje, a gotovo nikakve troškove. Iako je svakom znanstveniku cilj da njegov rad bude citiran u što više drugih radova, čak niti to nije u potpunosti zadovoljeno u ovoj situaciji jer veliki broj njegovih kolega zapravo ne može pristupiti njegovom radu kako bi ga koristili u svojem istraživanju.

Zbog čega je to loše? Pa prvenstveno zbog toga jer znanje ne bi smjelo biti dostupno samo onima koji si ga mogu priuštiti. Čitanje postojeće literature iz područja kojim se znanstvenici bave ključan je dio njihovog istraživanja, pomaže im da osmisle svoje eksperimente i da unaprijede ili nadograde neko otkriće te da uče o području svojeg znanstvenog rada. Druga stvar koja bi u cijeloj priči bila komična da nije tužna je činjenica da u većini zemalja istraživanja financiraju državne agencije koje prvo daju novce kako bi omogućili neko istraživanje, a onda još moraju dodatno platiti kako bi taj rad mogli pročitati.

U takvom neodrživom sustavu, naravno da su brojni znanstvenici posegnuli za alternativama. Najbenignija alternativa bilo bi direktno javljanje autoru rada koji onda može, ali ne mora svoj rad podijeliti s vama. Druga mogućnost, doduše ilegalna, je pretraživanje piratske baze Sci-Hub. Prije dvije godine Elsevier je, naravno, tužio Sci-Hub i, naravno, dobio tužbu te 15 milijuna dolara. Sci-Hub je osnovala Alexandra Elbakyan 2011. u Kazahstanu upravo iz bunta i očaja jer si nije mogla priuštiti pristup informacija koje su joj bile potrebne za njeno istraživanje. Osim Elseviera, tužilo ju je i American Chemical Society 2017. Obje tužbe je izgubila te se kao posljedica toga domene Sci-Huba konstantno mijenjaju i kruže kako bi izbjegle urušavanje sustava, a središte je u Rusiji iz više ili manje očitih razloga koje ostavljamo čitatelju da o njima promišlja. LibGen, također piratska stranica na kojoj su dostupni pdf oblici knjiga i udžbenika, isto je pretrpjela tužbe i novčane kazne. No bez obzira na to, i jedna i druga stranica i dalje su u funkciji, što dodatno naglašava frustraciju i bunt te želju za otvorenim pristupom znanstvenim i akademskim člancima i radovima – takozvani open access.

Open access zapravo bi značio da su članci i radovi dostupni svima i besplatni za sve, a znanstvenici (odnosno njihova matična institucija) plaća troškove objavljivanja članaka. Ideja je pokrenuta još 2011. i neke izdavačke kuće čak su djelomično i pristale na ovaj poslovni model, uključujući i Elsevier. Prošle jeseni, 11 europskih agencija koje ukupno financiraju 8.8 milijardi dolara za znanost predložili su takozvani Plan S koji bi trebao biti ostvaren do 2020. Plan S omogućavao bi znanstvenicima koji se financiraju iz njihovih izvora da objavljuju članke samo u open access bazama. Bill & Melinda Gates Foundation također se priključila Planu S.

Zanimljivo je značenje logotipa Elseviera. Kada je Elsevier osnovan 1880., preuzeo je i ime i logo dotadašnje nizozemske izdavačke kuće Elzevir. Logo predstavlja drvo s isprepletenom lozom te unutar ilustracije stoji rečenica Non Solus što se s latinskog prevodi kao „Not Alone“, odnosno „niste sami“ što, prema riječima Elseviera, predstavlja simboličnu vezu između znanstvenika i izdavača. Simbolično ili ironično?