Znanost vs. sljepoća – liječimo li neizlječivo?

Iako je tijekom zadnjih nekoliko mjeseci u fokusu pandemija virusa, zanemarujemo li “klasična” zdravstvena stanja poput sljepoće? Podcjenjujemo li mogućnost gledanja zalaska sunca, procvalog cvijeća i osmijeha voljene osobe?

Najmanje 2,2 milijardi ljudi na svijetu ima poremećaj vida, a od toga barem 200 000 pojedinaca je taj poremećaj naslijedilo. Znanstvenici godinama teže pronalasku efektivne i dugotrajne metode poboljšanja vida, a najnovijim se istraživanjima i CRISPR metodom približavaju cilju.

Dosadašnja postignuća

Obzirom da je oko najizloženiji i najpristupačniji dio mozga, pogodno je za ispitivanje novih genskih terapija, ali i lijekova. Jedno od najvećih dostignuća u proučavanju našeg “ogledala duše” je Luxturna TM – prvi lijek kojeg je FDA (engl. Food and Drug Administration) odobrila, a da svoj učinak ispoljava kao genska terapija. Naime, taj je lijek posvećen oboljelima od Leberove kongenitalne amaruoze tipa 2.

Leberova kongenitalna amaruoza tipa 2, bolest je koja uzrokuje sljepoću već u djetinjstvu, a uzrokovana je mutacijom gena koji kodira za protein RPE65. Obzirom da RPE65 svoju ulogu igra u detekciji svjetla, mutacije gena koje vode do smanjene ili potpuno uništene funkcije proteina, posljedično uzrokuju sljepoću.

Prvotno su potencijalne terapije bile usmjerene na umetanje zdrave kopije mutiranog gena u područje između retine (mrežnice) i tkiva smještenog iza mrežnice u kojem se odvijaju kemijske reakcije. Time je novi, umetnuti gen, pomagao pigmentnim epitelnim stanicama mrežnice u stvaranju funkcionalnog proteina kod oboljelih te privremeno pokazao napredak. No, unatoč svojim prednostima, ovakav je pristup zamijenjen boljim upravo zbog svoje velike mane – nije dugotrajan.

Naprednija istraživanja i novi rezultati

CRISPR (engl. clustered regularly interspaced short palindromic repeats) metoda je koja omogućava editiranje gena, a samim time i promjenu genetskog koda stanica oka i ispravljanje mutacija koje izazivaju poremećaje, a korištena je u proučavanju još jednog tipa Leberove kongentinalne amaruoze.

Leberova kongenitalna amaruoza tipa 10, progresivna bolest koja uzrokuje sljepoću već u prvoj godini života, novi je centar pozornosti znanstvenih istraživanja. Naime, gubitak CEP290 proteina utječe na funkciju fotoreceptora – čunjića i štapića, smještenih u receptorskom sloju rožnice. Iako je prvotni plan obuhvaćao donošenje cijelog gena koji kodira za CEP290 virusom, uvidjevši veličinu gena, strategija se posvetila editiranju gena tj. CRISPR-u.

Tijekom prve dvije faze, provjerava se učinkovitost i sigurnost ovog načina terapije na 18 pacijenata. Oni dobivaju dozu terapije (dok su pod anestezijom), a kirurg unosi CRISPR enzim i nukleinske kiseline u područje blizu fotoreceptora. Također, kako bi se utvrdila ispravnost metode, u ispitivanju ne sudjeluju pacijenti s kasnim stadijima bolesti niti oni na čiji se vidni poremećaj ne može utjecati.

Kao i sve ostalo, genska terapija koja uključuje CRISPR ima svoje dobre i loše strane. Naime, osim što potencijalno predstavlja trajno rješenje prilikom liječenja genetskih poremećaja koji uzrokuju sljepoću, može izazvati i tumore, iako je vjerojatnost nastanka vrlo niska.

Hoće li se poremećaji vida uspjeti izliječiti? Je li genska terapija ključna u tretiranju oboljelih? Odgovor na ova pitanja je još uvijek nepoznat, no ono što preostaje jest nada i optimizam koja novija istraživanja neizostavno pobuđuju. Iako će zasigurno optimalna metoda i njeno usavršavanje potrajati, svaki je korak u liječenju dosad neizlječivog od iznimne važnosti.