Životinje znaju odabrati ljekovite biljke?

Upotreba određenih biljnih vrsta, mikroorganizama, morskih organizama u svrhu određene terapije datira još od davnih dana ljudskog roda. U počecima se ovakva praksa temeljila na iskustvu jer zapisi o terapijskim učincima pojedinih droga nisu postojali. Zbog toga se možemo zapitati, odakle nam ideja za to? Daleko od istine je da smo prvi i jedini koji se koristimo prirodnim produktima u zdravstvene i terapijske svrhe. Zoofarmakognozija proučava proces kojim divlje životinje izabiru te koriste specifične biljke s određenim svojstvima protiv raznih bolesti te zaštitu od parazita. Koriste li životinje stvarno određene prirodne produkte u prevencijske ili terapijske svrhe ne može se sa sigurnošću reći, no postoje određeni dokazi koji idu u korist toj teoriji.

Najbliži primjer

Velika većina vlasnika kućnih ljubimaca barem je jednom uočila kako, bilo mačka bilo pas, žvaču neki komad trave. Iako se to može doimati čudnim, to je normalna reakcija kojom se životinja može riješiti parazita u probavnom sustavu ili jednostavno umiririti probavne tegobe. Konzumacijom trave se može pojačati mišićna aktivnost u probavnom sustavu čime životinja lakše izbaci probavnog parazita fecesom. Osim toga, kako su mačke ili psi obligatorni mesojedi, ne posjeduju enzime kojima bi razgradili tu unešenu travu te to može dovesti i do pojave regurgitacije (povraćanja).

Konzumacija

Neke vrste pavijana (Papio anubis, Papio hamadryas) u Etiopiji koriste plodove te listove biljke Balanites aegyptica kako bi kontrolirali shistosomijazu (parazitska bolest uzrokovana vrstom Schistosoma). Plodovi te biljke sadržavaju diosgenin, prekursor hormona, koji ometa razvoj shistosoma u tijelu. Bolesne čimpanze u Mahale planinama u Tanzaniji žvaču lišće biljke Vernonia amygdalina koja nema veliku nutritivnu vrijednost, a inače se koristi i od strane lokalnih stanovnika tog područja. Biljka sadržava seskviterpenske laktone koji su antihelmintici te mogu djelovati antiameboidno i antimikrobno, te također sadržava sedam različitih steroidnih glukozida koji imaju antiparazitsko djelovanje. Čimpanze u Tanzaniji su uočene kako konzumiraju cijele listove biljke Aspilia pluriseta, A. rudis i A. mossambicencis (Compositae). Iako te biljke nemaju fitokemijskih svojstava, smatra se da su one konzumirane zbog svoje grube površine koje mogu pomoći u mehaničkom rješavanju intestinalnih parazita.

Topikalna primjena

Osim konzumacije, uočena je i topikalna primjena raznih prirodnih spojeva. Neke vrste ptica koriste zgnječene mrave koje nanose na perje ili dopuštaju da ti mravi slobodno hodaju po perju. Oni služe pticama kako bi olakšale iritaciju kože, pomogle u održavanju perja te kako bi odbile ili smanjile broj ektoparazita, a najčešće se radi o mravima koji sadržavaju u sebi mravlju kiselinu. Osim mrava mogu koristiti ponekad i stonoge, a i tvari koje nisu prirodne, kao što su kuglice za borbu protiv moljaca koje sadrže spoj zvan naftalen koji također ima antiparazitska svojstva. Ista praksa uočena je kod kapucina (Cebus capucinus) koji trljaju plodove roda Citrus (Rutaceae) te listove i stabljike Piper marginatum i Clematis dioica (Ranunculaceae). Također, u Venezueli kapucini koriste sekrete stonoge koji su jako toksični za vrijeme vlažnog vremena kada su ubodi i ugrizi insekata najčešći. Ti sekreti sadržavaju benzokinone koji su poznati po tome da odbijaju insekte.

Stimulansi

Medvjeđi pavijani (Papio ursinus) u Južnoj Africi uočeni su kako tokom dana konzumiraju male količine specifičnih biljaka koje su poznate po svojem stimulirajućem efektu. Neke od tih biljaka su Datura innoxia te Datura stramonium (Solanaceae) koje nisu dio uobičajene prehrane. Nije nepoznat niti odnos mačaka i mačje metvice (Nepeta cataria te ostale vrste). Nepetalakton, kao jedan od spojeva u ovoj biljci, se veže na receptore koji stimuliraju osjetilne neurone. To uzrokuje tipično ponašanje „napušene mačke“, pojačano izlučivanje sline, trljanje glave i tijela po samoj biljci, valjanje… Sama biljka ne izaziva ovisnost kod mačaka te je u potpunosti bezopasna.