U slučaju iznenadne katastrofe ili čak i manjih podražaja iz okoline koje interpretiramo kao prijetnju, i prije nego što postanemo u potpunosti svjesni što se događa otima nas amigdala, bademasta jezgra smještena duboko u mozgu poznata kao centar za strah, preuzima uzde, šalje jasnu poruku o prijetnji u hipotalamus i naša tijela obuzima “reakcija borbe ili bijega” aktivira se simpatički živčani sustav, tijelo prožima oluja adrenalina otpuštenog iz nadbubrežnih žlijezda, srčana frekvencija i arterijski tlak rastu, krv se usmjerava u mišiće, glukoza i masnoće se mobiliziraju u krvotok i nošeni krvnom strujom dospijevaju u mišiće kako bi ih opskrbili energijom, a sve to da se omogući trenutan bijeg od opasnosti ili borba za opstanak. Takva reakcija zaslužna je za fantastične urbane legende o nadljudskim pothvatima u bezizlaznim situacijama koji su u normalnim okolnostima nedostižni, poput vlastoručnog podizanja nemogućih tereta kako bi se spasio ljudski život, a ujedno je i svima dobro poznata jednostavno kao stres. Kad faza alarma odnosno prvi val adrenalina prođe, hipotalamus putem osovine hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda posreduje fazu adaptacije – daljnje oslobađanje kortizola kako bi organizam ostao na oprezu dok prijetnja u potpunosti ne prođe. Ovisno o prirodi prijetnje i individualnim sposobnostima, faza adaptacije može različito trajati, a razine hormona stresa koje kolaju krvotokom mogu dugotrajno ostati povišene i pritom utjecati i na fizičko i na mentalno zdravlje, ali kakav zapravo trag ostavljaju na naš mozak?
(Ne)savršena oluja ili šteta nauštrb zaštite
Promjene i zahtjevi okoline su konstantno prisutni tijekom svakodnevnog života. Mozak ima glavnu ulogu u interpretaciji prirode tih podražaja i sukladno tome orkestrira fiziološku i bihevioralnu prilagodbu ljudskog tijela. Fiziološka prilagodba uključuje aktivaciju simpatičkog i parasimpatičkog sustava, osovinu hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda, imunološki sustav i metaboličke i molekularne procese unutar svih organa u tijelu, a sposobnost organizma da postigne stabilnost aktivacijom i deaktivacijom tih sustava definirana je kao alostaza. Fiziološki mehanizmi kod zdravog pojedinca se lako i brzo prilagođavaju zahtjevima okoline i sinkronizirano aktiviraju i po potrebi inhibiraju. Učestale promjene i prekomjerno ponavljajuće jačanje i slabljenje odgovora u stresnim situacijama postupno iscrpljuju organizam i dovode ga u stanje alostatskog opterećenja, što može dovesti do suvišne produkcije stresnih hormona i nemogućnosti utišavanja osovine hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda. Sposobnost adaptacije ili pokretanja stresne reakcije može biti i promijenjena uslijed genetičkih faktora ili ranijih životnih iskustava.
U oku oluje nalazi se mozak, biološki organ čiji se molekularni i neurokemijski profil i sama arhitektura tkiva konstantno mijenjaju pod utjecajem akutnog i kroničnog stresa.
Neurokemija stresa i neuroplastičnost
Kompleksnost ljudskog ponašanja ovisi o organizaciji neurona u precizne anatomske krugove-unutar anatomskih cjelina mozga živčane stanice moraju biti sposobne za reorganizaciju koja omogućava učenje, pamćenje i djelovanje u skladu sa zahtjevima okoline. Mreže neurona u mozgu zdravog pojedinca su fleksibilne i otporne pa se remodeliraju sukladno iskustvima i tako omogućuju prikladnu reakciju na slične situacije u budućnosti. Uslijed genetičkih faktora ili dosadašnjih iskustava mozak pojedinca može biti i manje sposoban za remodeliranje i prilagodbu i skloniji neprikladnim reakcijama. Normalno starenje također uključuje potencijalno reverzibilan gubitak otpornosti.
Otkriće glukokortikoidnih i mineralokortikoidnih receptora u hipokampalnoj formaciji, regiji mozga zaslužnoj za epizodično i prostorno pamćenje i promjene raspoloženja, utkalo je put daljnjem istraživanju i razumijevanju utjecaja hormona stresa na više moždane funkcije.
Ostatak teksta, a mnoge druge zanimljive članke, možete pročitati ovdje, u posljednjem ljetnom izdanju Medicinara čija je tema mentalno zdravlje.
