Zadnjih se godinu dana svijet bori s oku nevidljivim neprijateljem. Svjetska zdravstvena organizacija 11. ožujka 2020. proglasila je pandemiju SARS-CoV-2. Ona nas je prisilno zatvorila u naše domove, otuđila od najmilijih i preokrenula nam svakodnevnicu. Činjenica da je virus relativno nov i relativno neistražen otežava nam situaciju s medicinske strane. Osim što se oboljeli suočavaju s tegobama respiratornog sustava, u zadnje vrijeme sve se više govori i o neurološkim tegobama koje ovaj virus izaziva. Je li pogled na SARS-CoV-2 kao neuropatogen ključ u njegovom razumijevanju i boljem liječenju?

Upoznajmo SARS-CoV-2

SARS-CoV-2 je jednolančani RNA virus koji pripada skupini koronavirusa. Slijed proteina sličan mu je kao u SARS-CoV-1, koji se javio u oko 8000 slučajeva diljem svijeta između 2002. i 2003. Oba virusa pripadaju podskupini koronavirusa, beta-koronavirusima. Smatra se da ulazi u naše stanice preko ACE2 (angiotenzin-pretvarajući enzim 2) receptora. Ovi receptori brojni su u epitelnim stanicama bronhija i pneumocita tipa II. SARS-CoV-2 za razliku od svog prethodnika ima veći afinitet za ovaj receptor.

Mehanizmi neuroinvazivnosti

Poznato je da primarna meta ostalih koronavirusa nije živčani sustav, već respiratorni, stoga je to i slučaj sa SARS-CoV-2. Iako je ekspresija ACE2 (engl. Angiotensin-converting enzyme 2) u mozgu niska, post-mortem pretrage utvrdile su prisutnost virusa u moždanom tkivu. Bez obzira što točan mehanizam prodiranja SARS-CoV-2 u neurone nije sa sigurnošću potvrđen, vidljivo je prisutnost neuroinvazivnog potencijala. Naravno, postoji nekoliko nepotvrđenih teorija o neurološkoj invaziji.

Prva teorija odnosi se na trans-sinaptički prijenos. Ona pretpostavlja da virus inficira periferne neurone te se različitim mehanizmima aktivnog transporta prenosi do neurona u udaljenim područjima mozga. Moguće je da je i zatajenje dišnog sustava, jedan od glavnih uzroka smrti pacijenata oboljelih od SARS-CoV-2, neurogenog porijekla. To bi značilo da je invazija I. moždanog živca tj. njušnog živca (lat. nervus olfactorius ) ovim virusom uzrok teškim respiratornim tegobama. Štoviše, velik broj oboljelih navodi gubitak njuha kao jedan od simptoma bolesti, stoga je vrlo moguće da ovaj virus dolazi u mozak upravo na ovaj način.

Druga teorija pretpostavlja prijenos kroz krvno-moždanu barijeru (engl. blood–brain barrier – BBB). Ovaj prijenos uključuje dva moguća mehanizma – jedan putem infekcije i transporta kroz vaskularne endotelne stanice, a drugi putem infekcije leukocita koji prolaze kroz BBB.

Najčešće neurološke manifestacije COVID-19

Pacijenti s težim sistemskim simptomima bolesti imaju veće šanse od razvitka neuroloških komplikacija u odnosu na pacijente s blažim simptomima.

Pogođenost središnjeg živčanog sustava ovim virusom najčešće se manifestira kao glavobolja, vrtoglavica te promjene u razini svijesti. Osim njih, prisutni su smanjen osjet okusa i mirisa ili trajni gubitak njuha i neuralgije (boli jakog intenziteta koje se javljaju zbog upale određenog živca ili njegovog ogranka). U rijetkim slučajevima zabilježene su i cerebrovaskularne bolesti, ataksija (gubitak koordinacije udova i trupa pri voljnim pokretima) i epileptični napadi.

S druge strane, pogođenost perifernog živčanog sustava je rjeđa. Do sada je poznato da posljedično može biti odgovorna za pojavu Guillain-Barréovog sindroma (mišićna slabost u udovima koja napreduje prema gornjem dijelu tijela), Miller Fisherovog sindroma (mišićna slabost koja počinje u licu i napreduje prema donjem dijelu tijela), kranijalnog polineuritisa (oštećenje moždanih tj. kranijalnih živaca) i virusne miopatije s rabdomiolizom (deficit u funkcioniranju mišićnih vlakana uz propadanje skeletnih mišića).

Neurološke komplikacije

Pojava glavobolje i smanjena razina svijesti u ranom stadiju bolesti mogući su pokazatelji daljnjih neuroloških komplikacija. S obzirom da je glavobolja česti simptom različitih upala živčanog sustava, nužno je provesti daljnje potrebne pretrage kod pacijenata koji primijete promjene u intenzitetu ili duljini trajanja glavobolje. Zabilježeno je nekoliko slučajeva encefalitisa (upale moždanog tkiva prouzrokovana virusom ili nekim stranim proteinom) i polineuropatije (oštećenja perifernih živaca koja mogu zahvatiti motorna ili osjetna vlakna) koji se smatraju posljedicama oboljenja od SARS-CoV-2. No, daljnji dokazi su potrebni kako bi ovaj virus i encefalitis mogli sa sigurnošću povezati.

Svima je poznato kako je kod ove bolesti povećan rizik od nastanka krvnih ugrušaka. Ukoliko ti isti ugrušci dođu do mozga, mogu prouzrokovati moždani udar. Pacijenti s prethodno postojećim kardiovaskularnim problemima, posebice s visokim krvnim tlakom, u ovoj situaciji mogu biti u većem riziku. Ukoliko je u serumu oboljelih razina D-dimera (proteinskih fragmenata koji nastaju razgradnjom krvnih ugrušaka) povećana, to nam može ukazivati na potencijalnu opasnost od ugrušaka, stoga je pacijentima preporučljivo kontrolirati njihovu razinu kako bi se ukoliko je potrebno moglo intervenirati s prikladnom farmakološkom terapijom.

Postoje slučajevi u kojima su pacijenti kojima je dijagnosticiran COVID-19 iskusili „napade slične epileptičnim“ te slučaj u kojem je pacijent bez povijesti epileptičnih napada doživio višestruke jače napade. Neka rjeđa stanja koja se također smatraju potencijalnim posljedicama COVID-19 uključuju promjene vida, akutni mijelitis (upala kralježničke moždine), intrakranijalno krvarenje (krvarenje unutar lubanje), leukoencefalopatiju (oštećenje bijele tvari mozga) i dr.

Jesmo li korak bliže boljem liječenju COVID-19?

Oko 80% oboljelih tvrde da su za vrijeme bolovanja od SARS-CoV-2 patili od barem jednog neurološkog simptoma ili sindroma, dok je kod 55% njih to i klinički potvrđeno. Pacijenti koji imaju prethodno postojeće neurološke smetnje u većem su riziku od razvijanja daljnjih neuroloških komplikacija prouzrokovanih SARS-CoV-2. Također treba napomenuti da bolesnici koji za vrijeme hospitalizacije pokazuju klinički potvrđene neurološke komplikacije imaju veću stopu smrtnosti. Rano otkrivanje neuroloških smetnji je ključno jer može dovesti do poboljšanih kliničkih ishoda, a pomaže nam i u boljem razumijevanju najnovijeg ljudskog neprijatelja. Potencijalne neurodegenerativne smetnje i dugotrajni psihološki učinci uzrokovani pandemijom SARS-CoV-2 tek trebaju biti utvrđeni. Promatranje ovog virusa kao neuropatogena moglo bi dovesti do važnih informacija koje bi nam mogle biti od koristi u borbi protiv pandemije.