Neutrofilno-limfocitni omjer (NLR) – jednostavan biomarker s velikim potencijalom

Neutrofilno-limfocitni omjer (NLR) je primjer kako laboratorijska medicina, u novije vrijeme, sve više teži pronalaženju dostupnih, brzih i pouzdanih biomarkera koji mogu pomoći u dijagnostici bez povećanja troškova dijagnostike. NLR se izračunava omjer apsolutnog broja neutrofila i limfocita dobivenih iz diferencijalne krvne slike. Obzirom na jednostavnost njegova izračuna nije iznenađujuće kako su se brojna istraživanja usmjerila svoj rad ka njemu.

Što NLR zapravo mjeri?

Neutrofili i limfociti su ključni igrači imunološkog sustava, ali uloge u imunološkom odgovoru su im različite. Neutrofili su primarni efektori nespecifične (urođene) imunosti te se njihov broj povećava u akutnim upalnim stanjima, infekcijama i stresu. Suprotno, limfociti su temelj adaptivne imunosti, a njihov smanjen broj opaža se u stanjima kronične upale, imunosupresije ili teškog sistemskog stresa. U patološkim stanjima se često uočava istodobna neutrofilija i limfopenija, što rezultira povišenim NLR-om. Osim što takav rezultat označava prisutnost upale, pokazuje i disbalans imunološkog odgovora, što dodatno ukazuje na njegovu potencijalnu prognostičku vrijednost.

NLR u laboratorijskom nalazu

Ono što NLR-u daje prednost jest svakako činjenica da se dobiva iz rutinske kompletne krvne slike, bez potrebe za dodatnim laboratorijskim testovima, čime se štede vrijeme i resursi. To ga čini dostupnim i primjenjivim u svakodnevnoj kliničkoj praksi. No, važno je naglasiti da NLR nije specifičan marker za određenu bolest te se ne smije tumačiti izolirano.  Na vrijednosti NLR-a utječu brojni čimbenici kao što su akutni stres, fizički napor, terapija kortikosteroidima, kronične upalne bolesti te maligne i autoimune poremećaje. Njegova dijagnostička vrijednost je kada se kombinira s drugim laboratorijskim parametrima i kliničkom slikom pacijenta.

NLR u praksi: novosti iz znanstvenih radova

Brojna istraživanja potvrđuju povezanost povišenog NLR-a s nepovoljnijim kliničkim ishodima. Ističe se njegova uloga u kardiovaskularnim bolestima, gdje je povišeni NLR povezan s težim oblicima koronarne bolesti srca, većim rizikom od akutnog infarkta miokarda i lošijom prognozom. U ovom slučaju, NLR odražava intenzitet sistemske upale koja ima ključnu ulogu u aterosklerozi i destabilizaciji plaka. Nadalje, u području onkologije, NLR se istražuje kao prognostički marker preživljenja i odgovora na terapiju kod brojnih solidnih tumora. Uočeno je da su povišene vrijednosti NLR-a često povezane s kraćim preživljenjem, što se objašnjava smanjenim antitumorskim imunološkim odgovorom i povećanom proinflamatornom aktivnošću neutrofila. Također, tijekom pandemije bolesti COVID-19 i ovaj je biomarker, kao i mnogi drugi, privukao pozornost kao rani pokazatelj težine bolesti. Istraživan je kao rani pokazatelj težine bolesti te su studije pokazale da bolesnici s težom kliničkom slikom i većim rizikom smrtnosti često imaju značajno povišen NLR.

Stari i novi markeri upale: gdje je NLR?

U usporedbi s klasičnim upalnim markerima poput C-reaktivnog proteina (CRP) ili prokalcitonina, NLR ima prednost u brzini dostupnosti i niskoj cijeni. Upravo ta dostupnost predstavlja glavnu prednost jer označava rani signal koji može potaknuti i usmjeriti daljnju dijagnostičku obradu. Međutim, vrlo je nespecifičan. Zbog toga se NLR se češće promatra kao komplementarni marker, a ne kao zamjena za postojeće upalne parametre. Veću ulogu ima kao dopunski, a ne zamjenski biomarker. Kombinacija NLR-a s CRP-om, D-dimerom ili feritinom pokazala se korisnom u procjeni težine bolesti i prognozi tijeka bolesti.

Budućnost jednostavnog biomarkera

Iako je NLR jednostavan, lako dostupan i potencijalno vrijedan laboratorijski parametar, trenutno ima značajniju ulogu u istraživačkom nego u rutinskom laboratorijskom radu. Jedan od glavnih razloga zašto NLR još nije uključen u rutinske dijagnostičke smjernice jest nedostatak standardiziranih referentnih vrijednosti. Pragovi koji se smatraju klinički značajnima razlikuju se ovisno o populaciji i bolesti koja se istražuje. U budućnosti bi se trebalo usmjeriti ka standardizaciji interpretacije NLR-a, uzimajući u obzir klinički kontekst i druge laboratorijske nalaze, te provesti dodatna istraživanja za njegovu integraciju u laboratorijske i kliničke algoritme, čime bi mogao dobiti dijagnostički i klinički značaj.