Novo ruho terapije teško izlječivih bolesti

Genska terapija, kao novo-stari pristup liječenju kroničnih i stečenih bolesti, polako dobiva na važnosti i tek iščekuje svoj puni sjaj u nadolazećem stoljeću. Temelj terapije je izmjena gena u ljudskim stanicama kako bi se modificirali dijelovi genoma koji uzrokuju bolest ili implementacija određenih gena u genom kako bi se aktivacijom tih istih gena ispoljio terapijski učinak. Cilj je djelovati na samu srž problema i na taj način smanjiti potrebu za farmakološkom terapijom ili izliječiti bolesti za koje ona još ne postoji. Ideja se prvi put javila davne 1972. godine te je prvi oblik genske terapije odobren 2003. u Kini. Ostatku svijeta je ipak trebalo malo duže da se uvjere u efikasnost i sigurnost te je zbog toga u SAD-u prvi lijek odobren tek nedavne 2017. godine.

Gdje je razlika?

Genska terapija se može podijeliti na dva tipa: somatsku, u kojoj se cilja na tjelesne stanice te germinativnu, gdje se cilja na spolne stanice. Kod germinativne genske terapije promjena u genima je nasljedna pri čemu dolazi do prijenosa tih mutacija na potomstvo. Taj način terapije sa sobom nosi kako tehnička, tako i etička pitanja i probleme. Osim toga, genska terapija se može koristiti ex vivo ili in vivo. Ljudske stanice mogu biti kultivirane van organizma i u genom tih stanica mogu se implementirati izmijenjeni geni, a takve modificirane stanice će kasnije biti „date“ pacijentu. S druge strane, terapija se može primijeniti direktno na stanice u organizmu.

Problematika unosa

Jedan od većih prepreka ovoj vrsti terapije je sam unos gena. Postoje fizičko-kemijski sustavi unošenja gena te biološki vektori, najčešće virusi kojima je oduzeta virulentnost (sposobnost da izazovu bolest). Za razliku od prvog tipa unosa, virusi imaju mogućnost implementiranja izmijenjenog genskog materijala u genom napadnute stanice. Primjer su plazmidni DNA vektori kojima se može lako manipulirati, adenovirusi koji lako pristupaju svim vrstama stanica, a najuspješnijima su se pokazali lentivirusi, čijoj porodici pripada i virus HIV-a. Kao i uvijek, ništa ne dolazi bez ikakvih rizika, stoga i ovaj način dostave gena ima svoje nedostatke. Dok određeni tipovi prijenosa gena ne pristupaju svim stanicama (već specifično stanicama koje se dijele), druga vrsta pristupa svim stanicama, kako ciljanim tako i neciljanim. Razne vrste vektora mogu također izazvati neželjene reakcije imunosnog sustava te upalne procese.

Koje bolesti možemo tretirati?

Prvotni cilj ove vrste terapije je bio liječiti bolesti koje su uzrokovane mutacijom samo jednog gena poput cistične fibroze, hemofilije te srpaste anemije, no daljnjim razvojem očekuje se kako će se moći liječiti i poligenske promjene poput Alzheimerove bolesti, tumora, dijabetesa i slično.

Rizici

Veliki nedostatak ovakvog načina liječenja je osiguranje postojanosti unesenih gena i ekspresije tih gena. Potrebno je dostaviti gen na točno mjesto, ugraditi ga u striktno određeno mjesto u genomu te održavati sam gen aktivnim kroz duži period. Neželjeni odgovori na terapiju između ostalih su i imunosni odgovor, upalni procesi, dostavljanje gena u krive stanice, infekcije uzrokovane mogućom neadekvatnom inaktivacijom virusa itd. Bitan rizik je i umetanje gena u kriva mjesta u genomu čime može doći i do razvoja mutacija koje mogu povećati rizik nastanka tumora.

Kao i svi ostali inovativni tipovi liječenja, gensku terapiju također očekuju brojna pretklinička i klinička ispitivanja prije nego se odobri primjena na većem broju ljudi. Okrećemo li potpuno novi list u izlječenju raznih bolesti ili ipak još uvijek nismo spoznali sve prednosti i nedostatke ove terapije, pitanje je na koje odgovor mogu dati isključivo detaljna istraživanja u budućnosti.