Neurološka pozadina mucanja

Veliki broj ljudi diljem svijeta nosi se sa poteškoćama u govoru, a jedna od najčešćih je mucanje. Radi se o toliko čestoj poteškoći u govori da svatko od nas zna kako zvuči osoba koja muca. Osobe s ovim poremećaj govornog ritma često ponavljaju, prekidaju ili produljuju glasove, slogove ili riječi te je moguć i napet zastoj govora, tikovi i grimase lica.

Više od 70 milijuna ljudi diljem svijeta svakodnevno se suočava s ovim poremećajem govornog ritma. Mucanje se obično javlja između druge i pete godine života, u periodu kada djeca počinju slagati riječi u jednostavne rečenice. Otprilike tri četvrtine djece koja mucaju neće imati taj problem u odrasloj dobi, dok ostale ovaj poremećaj prati kroz cijeli život.

Razlog zbog kojeg dolazi do pojave mucanja nije u potpunosti poznat i razjašnjen. Prva objašnjenja ovog poremećaja su ga dovodila u vezu s proživljenim traumama ili stresom te pretjeranom roditeljskom kontrolom nad djetetom. Danas se znanstvenici fokusiraju na neurološku pozadinu ovog poremećaja.

Kakvu ulogu imaju komunikacija određenih dijelova mozga, dopamin i genetika na pojavu mucanja?

Pronađene su male razlike između mozgova ljudi koji mucaju i koji ne mucaju, međutim još uvijek nije jasno radi li se o uzroku mucanja ili je do promjena došlo zbog pojave te poteškoće u govoru.

Uočene razlike nisu vezane isključivo uz jedan dio mozga već se radi o vezama između različitih dijelova mozga. Smatra se da dolazi do određenog zastoja u međusobnoj komunikaciji različitih dijelova te iz tog razloga nastaju pojave karakteristične za mucanje. Primjerice, kod osoba koje mucaju, veza između područja odgovornih za sluh i područja za pokrete koji omogućuju govor je slabija. Prisutne su i strukturalne razlike u corpus callosumu, nakupini živaca u mozgu koji omogućuje prijenos informacija između lijeve i desne polutke mozga.

Kod djece koja s vremenom prestaju mucati, uočeno je da veze između dijelova mozga odgovornih za sluh i dijelova odgovornih za pokrete koji omogućuju govor postaju sve snažnije. Ista pojava nije uočena kod osoba koje nastavljaju mucati cijeli život.

Osim slabije komunikacije određenih dijelova mozga, moguć uzrok mucanja je i pretjerana aktivnost dopamina, važnog neurotransmitora u mozgu. Govor zahtjeva koordinaciju velikog broja malih mišića, a upravo dopamin ima ulogu u kontroli finih motoričkih pokreta. Smatra se da višak dopamina može smanjiti aktivnost dijelova mozga koji su povezani s pojavom mucanja.

Kako bi potvrdili ovu tvrdnju, provedeno je istraživanje u kojem su osobama koje mucaju dani antipsihotici koji blokiraju djelovanje dopamina u mozgu poput risperidona. Uočeno je da se jakost mucanja značajno smanjila kod osoba koje su uzimale risperidon u odnosu na osobe koje su uzimale placebo. Također, nedavno se pokazalo da osobe s određenom verzijom gena za D2 dopaminske receptore (receptore koji indirektno pojačavaju aktivnost dopamina) češće mucaju.

Smatra se da je mucanje nasljedno, ali način na koji se mucanje nasljeđuje nije jednostavan. Pronalazak mutacija gena koje bi mogle biti uzrok mucanju nije bio jednostavan zadatak, ali, do sada, su pronađene mutacije na četiri gena koje bi mogle imati ulogu u svega petini slučajeva mucanja. Zanimljivo je da niti jedan od detektiranih gena nije povezan s procesom govora. Radi se o genima koji su ključni u slanju staničnog materijala u lizosome, stanične organele odgovorne za razgradnju dotrajalih dijelova stanice ili bakterija i virusa.

Sve navedeno ukazuje da je mucanje vrlo kompleksan poremećaj te da je potrebno uložiti još puno truda i vremena kako bi ovaj poremećaj bio u potpunosti razjašnjen.