Velike boginje u povijesti su zapamćene kao prva bolest za koju je razvijeno cjepivo, a do danas su ostale i jedina bolest koja je upravo cijepljenjem iskorijenjena. No, zašto onda i danas postoji potreba za lijekom protiv ovoga virusa?

Infekcija velikih boginja

Velike boginje (engl. smallpox) bolest su izazvana virusom variola major, a o težini zaraze govori podatak da je smrtnost zaraženih čak 30%. Ono što najviše karakterizira velike boginje je makulopapularni osip koji se javlja nakon prvotnih simptoma glavobolje, vrućice i slabosti. Najprije bi se pojavio na licu i rukama, a nakon toga se širio na trup i noge te bi čak i kod preživjelih ostavljao karakteristične ožiljke.

Razvoj cjepiva i eradikacija

Prva metoda stjecanja imuniteta koja se pokazala uspješnom bila je variolacija. Osobe koje još nisu došle u kontakt s virusom bile bi izložene produktima nastalog virusnog osipa i razvile bi puno blaže simptome. Osim variolacije, ideju za cjepivo potakla je i činjenica da su mljekarice koje su preboljele kravlje boginje bile imune na velike boginje. To je 1796. prvi primijetio i istražio engleski doktor Edward Jenner, a s tim otkrićem nastalo je i prvo cjepivo. Ubrzo je prihvaćeno od strane šire populacije te je variolacija bila zamijenjena cijepljenjem.

Zahvaljujući strategiji cijepljenja, od 1977. godine nije se pojavio niti jedan slučaj velikih boginja u svijetu. Iz tog razloga, Svjetska zdravstvena organizacija odlučila je 1980. prestati s rutinskim cijepljenjem protiv velikih boginja te je bolest proglasila eradiciranom.

Postoji li danas opasnost od velikih boginja?

Iako je ova bolest iskorijenjena, i dalje postoji opasnost od njezinog povratka. Naime, u nekim laboratorijima i dalje se čuvaju zalihe ovoga virusa te se ne smije isključiti mogućnost njihove zloporabe u svrhu bioterorizma. Osim toga, mogućnost rekreiranja virusa pomoću sintetskih bioloških metoda također je zabrinjavajuća. Dođe li do ponovnog pojavljivanja bolesti, čak i osobe koje su nekada bile cijepljene bile bi podložne infekciji s obzirom da se imunost smanjuje tijekom vremena. Prema tome, uz samo cjepivo bilo bi poželjno imati i adekvatnu antivirotsku terapiju.

Istraživanje novih lijekova

Tekovirimat prvi je lijek razvijen primarno za terapiju velikih boginja. Ovaj oralni antivirotik inhibira protein (p37) koji sudjeluje u stvaranju viriona ključnih za virulenciju velikih boginja. Na taj način sprječava izlazak virusa iz inficirane stanice i daljnju transmisiju po organizmu.

Najveća prepreka u razvoju ovoga lijeka bilo je pitanje kako provesti istraživanje učinkovitosti ako nema pacijenata koji boluju od velikih boginja. Nažalost, nemoguće je u potpunosti provesti klinička istraživanja tekovirimata upravo zato što je bolest eradicirana.  Stoga se ispituju farmakokinetika i toksičnost prvo na životinjskim modelima (zec i majmun), a nakon toga provodi se samo prva faza kliničkih ispitivanja.

Iako nemamo konkretne podatke o učinkovitosti tekovirimata na ljudima, istraživanja na životinjama pokazala su se uspješnima te su ispitivanja na zdravim dobrovoljcima rezultirala minimalnim nuspojavama. Dakle, ovi rezultati podupiru tekovirimat kao potencijalnu terapiju protiv velikih boginja.

 Cjepivo ili antivirotik?

U slučaju kada je već došlo do infekcije velikih boginja i kada nije mogće primijeniti cjepivo, svakako je poželjno imati konkretnu antivirotsku terapiju. Međutim, kada je u pitanju eradikacija same bolesti, fokus bi ipak bio na cijepljenju. S obzirom da se virusi lako prenose i imaju genom koji može lako mutirati, cjepivo se i danas preferira protiv većine virusnih bolesti.

 

Literatura

Grosenbach et al. Oral Tecovirimat for the Treatment of Smallpox. New England Journal of Medicine, 2018, 379(1), 44–53.

Velike boginje, http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/, pristupljeno 9.6.2021.

History of Smallpox, https://www.cdc.gov/, pristupljeno 9.6.2021.

How would smallpox infections be treated or prevented?, https://www.mymed.com/, pristupljeno 9.6.2021.

Izvor fotografije

©paullynnphotos via Canva.com