5. travnja 1956. godine Marshall Gates i Gilg Tschudi objavili su postupak sinteze morfija, opioidnog analgetika koji se dotad izolirao iz opija dobivenog iz sjemenki maka. Opij (lat. opium crudum) osušeni je sok dobiven iz biljne vrste Papaver somniferum te sadrži čak 25 različitih alkaloida, od kojih je morfij najznačajniji.
Morfij farmakološki gledano pripada skupini opioidnih analgetika. Za razumijevanje djelovanja opioidnih analgetika, važno je poznavati endogeni opioidni sustav čovjeka. Endogeni opioidni sustav čine tri različite vrste opioidnih receptora – μ-, κ-, te δ-receptori. Djelovanjem preko navedenih receptora ostvaruju se učinci poput euforije, sedacije te stimulacije imunosnog sustava, ali svakako je najbitnije spomenuti analgeziju koja je zajednička svim trima receptorima. Potrebno je također istaknuti kako je za toleranciju, odnosno ovisnost najbitnije djelovanje putem μ-receptora te kako se djelovanjem na endogeni opioidni sustav ostvaruju i negativni učinci na organizam kao što su konstipacija, respiratorna depresija (prestanak disanja) te mučnina i povraćanje koji su i najčešće nuspojave primjene opioidnih analgetika. Na opioidne receptore vežu se njihovi endogeni ligandi – enkefalini, endorfini te dinorfini.
Opioidi djeluju analgetski na tri „fronta“, inhibiraju perifernu senzitizaciju („osjetljivost“ perifernih receptora na bolne podražaje), spinalno inhibiraju transmisiju (prijenos bolnog podražaja) te djeluju supraspinalno aktivacijom inhibitornih silaznih puteva. Silazni putevi kontrole boli podrazumijevaju postojanje on i off stanica, točnije neurona koji ovisno o podražajima, vrsti ozljede i drugim čimbenicima „pobuđuju“ ili inhibiraju prijenos bolnog podražaja, najčešće djelovanjem neurotransmitora serotonina te noradrenalina.
Opioidi izravno inhibiraju on stanice – dakle, na tim je stanicama prisutan opioidni receptor te se vezanjem opioida sprječava njezino djelovanje. K tome, oni posredno aktiviraju off stanice putem GABA interneurona. GABA (γ-aminomaslačna kiselina) je glavni inhibicijski neurotransmitor te je na neuronu koji je izlučuje, a koji je povezan s off stanicom prisutan opioidni receptor koji inhibira izlučivanje iste i na taj način sprječava inhibiciju djelovanja inhibitornih stanica ovog sustava. Što se tiče prijenosa bolnog podražaja, kako bi se isti dogodio na presinaptičkom neuronu mora doći do utoka kalcijevih iona u stanicu kako bi se vezikula s neurotransmitorom spojila s membranom te neurotransmitor oslobodio u sinaptičku pukotinu, a s druge strane na postsinaptičkom neuronu vezanjem neurotransmitora dolazi do „pobuđivanja“ stanice promjenom membranskog potencijala stanice. Opioidi sprječavaju taj utok kalcijevih iona i time sprječavaju lučenje neurotransmitora, a u isto vrijeme povećavaju „izlazak“ kalijevih iona iz postsinaptičke stanice te je hiperpolariziraju i čine teže podražljivom. Na staničnoj se razini njihov učinak ostvaruje aktivacijom niza složenih signalnih puteva.
Opiodnih je lijekova puno – morfin, kodein, oksikodon, metadon, fentanil i sufentanil, tramadol te tapentadol tek su neki od pravih agonista opioidnih receptora. Koriste se kod terapije iznimno jake boli (potentniji derivati najčešće tek kod karcinomskih pacijenata u terminalnim fazama života). Buprenorfin je parcijalni agonist opioidnih receptora te bi kao takav bio dobar odabir za terapiju ovisnosti o opioidima (sigurniji je kod predoziranja i uzrokuje slabiji sindro ustezanja), ali glavno mjesto u odvikavanju i dalje pripada metadonu. Naltrekson i nalokson su antagonisti opioidnih receptora, nalokson se primjenjuje intravenski kod akutnih predoziranja, dok se naltrekson primjenjuje peroralno ili intramuskularno kao depo te služi kao terapija „održavanja“. Djelovanje na opioidni sustav odlika je i dvaju antidijaroika – racekadotrila i loperamida. Racekadotril je periferni inhibitor enkefalinaza (enkefalini aktiviraju opioidne receptore u crijevima i smanjuju lučenje kloridnih iona i vode u lumen crijeva), dok je loperamid izravni agonist opioidnih receptora u debelom crijevu.
