Bjesnoća je zoonoza koja svake godine, unatoč svojoj rijetkosti, odnese oko 50 000 života za sobom, većinski u nerazvijenim zemljama Afrike i Azije. Njena fatalnost popraćena bolnim simptomima natjerala je zemlje na procjepljivanje divljih i domaćih životinja kako bi što manje ljudi potencijalno moglo oboljeti. Hrvatska je 2014. godine zabilježila svoj posljednji slučaj bjesnoćom zaražene lisice radi čega bi uskoro mogla dobiti status zemlje oslobođene bjesnoćom.

Što je bjesnoća i zašto je toliko zastrašujuća?

Bjesnoća je zoonoza koju uzrokuje virus Rabies ( Lyssa) koji spada u vrstu Rhabdoviridae, ovisno o domaćinu razlikujemo dvije vrste bjesnoće: urbanu, koju prenose mačke i psi, i silvatičnu koju prenose lisice, jazavci i ostale divlje životinje. Neke vrste šišmiša su isto zaražene drugim tipovima virusa bjesnoće koji mogu biti patogeni. Rezervoari ove bolesti i najčešći prenosnici u modernom dobu su zaraženi psi lutalice.

Ugriz ili direktan kontakt sline s otvorenom ranom ili mukoznim membranama je način na koji virus ulazi u tijelo te se širi od prefirenog živčanog sustava do autonomnog živčanog sustava encefalomijelitis i propadanje živčanih stanica. Inkubacijski period traje od 20 do 90 dana, no postoje slučajevi gdje je bolest nastupila mjesecima te čak godinama kasnije. Mnogo faktora igra ulogu u ovom vremenskom odstupanju kao što su koncentracija virusa te mjesto ulaska. Period od početka razvijanja simptoma do smrti iznosi nekoliko dana, te u 99% slučajeva bjesnoća završi fatalno.

Postoje dvije vrste manifestacije simptoma. Prva manifestacija u kojoj oboljela osoba ima halucinacije, hipersalivaciju, strah od vode su veoma karakteristični za bjesnuću. Oboljeli s ovim tipom simptoma često znaju proizvoditi i zvukove nalik životinjskim. No, drugi tip manifestacije je malo manje ekstreman, a on uključuje paralizu mišića  ( poznat kao i paralitička bjesnoća). Ipak smrt je neizbježan zajednički ishod.

Unatoč tome što ne postoji adekvatan lijek, postoji nekoliko slučajeva u kojima je zaražena osoba uspjela preživjeti.  Milwaukee protokol je eksperimentalna klinička praksa koja je 2004. godine stavljena u medicinsku literaturu nakon što je pacijentica preživjela bjesnoću. Ova klinička praksa uključuje duboku sedaciju zaražene osobe s pomoću ketamina ili midazolama i liječenje antiviroticima poput ribavirina, no radi svoje upitne i nekonzinstene učinkovitosti nije prva linija liječenja bjesnoće i danas se rijetko koristi.

 Kako smo se zaštitili?

Na svu sreću, postoji cjepivo. Cijepljenje ljubimaca i oralna vakcinacija divljih životinja su danas najvažnije mjere opreza protiv ove bolesti. Cjepivo protiv bjesnoće namijenjeno je životinjama, no slučajevima ekspozicije ili radi prevencije se daje i ljudima. Pre-ekspozicijsko cjepivo koje se daje u više navrata ugroženim skupinama kao što su veterinari i lovci koji imaju čest kontakt sa životinjama, nakon godinu dana docjepljuje se booster dozom. Ako je došlo do ugriza ili kontakta sa slinom zaražene životinje preporučuje se dubinsko čišćenje rane koja je popraćena s cijepljenjem i antirabijes globulinom koji pruža pasivnu imunizaciju.

Bjesnoća u Hrvatskoj

Jedni od prvih slučajeva bjesnoće u Hrvatskoj su bili na području Šibenika 1783. godine, gdje je dvoje ljudi bilo zaraženo putem ugriza mačke i psa. Tijekom 19. stoljeća psi lutalice su počeli predstavljati veliki javnozdravstveni problem. Za to vrijeme u Hrvatskoj je postojao i porez za pse kako bi se smanjila njihova količina te je svaki pas na ulici bez svoje oznake morao biti odstranjen. Tijekom 20. stoljeća je započelo cijepljenje pasa  cjepivima te je urbana bjesnoća iskorijenjena 1967. godine, no tada je došlo do širenja silvatične bjesnoće. 2011. godine započela je intenzivna kampanja oralnog cijepljenja lisica i divljih životinja te je 2014 godine zabilježen posljednji slučaj bjesne lisice.

 

Literatura

Madić J, Barbić Lj, Lojkić I. Eliminacija klasične bjesnoće U Hrvatskoj – povijesni pregled. Rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Medicinske znanosti [Internet]. 2020 [pristupljeno 25.01.2024.];.(544 =52-53):64-76. https://hrcak.srce.hr/248901

Warrell MJ, Warrell DA. Rabies: the clinical features, management and prevention of the classic zoonosis. Clin Med (Lond). 2015 Feb;15(1):78-81. doi: 10.7861/clinmedicine.14-6-78. PMID: 25650205; PMCID: PMC4954532.

Ledesma, Leandro Augusto et al. “Comparing clinical protocols for the treatment of human rabies: the Milwaukee protocol and the Brazilian protocol (Recife).” Revista da Sociedade Brasileira de Medicina Tropical vol. 53 e20200352. 6 Nov. 2020, doi:10.1590/0037-8682-0352-2020

Izvor fotografije

https://pixabay.com/photos/snout-denture-bite-to-play-dog-1444697/