Homoseksualnost – izbor ili ipak nešto više?

“Svaki pojedinac je važan. Svaki pojedinac ima svoju ulogu. Svaki pojedinac čini razliku.”, riječi su Jane Goodall, koje su danas vrlo često narušene. Naime, ljudska seksualnost, kao najintimniji dio čovjekove individualnosti, izuzetno je podložna osuđivanju, posebice u slučaju razvitka istospolnih veza. No, zašto je to tako? Zašto su homoseksualci u očima javnosti najčešće manje vrijedni i okrivljeni za “odabir” svoje seksualnosti, samim time i partnera? Može li se to zaista nazvati odabirom ili je neizbježan i utjecaj same genetike?

  Uzimajući u obzir sva provedena istraživanja, mala je vjerojatnost da postoji samo jedan “gay gen”.

 

 Potraga za “gay genima”

Sva novija istraživanja zapravo predstavljaju pomak u odnosu na već postavljene temelje. Naime, još 1993. godine, Dean Hamer obraća pozornost  na mušku homoseksualnost te ju povezuje s dijelom X kromosoma. Nadalje, vremenskim odmacima i razvojem znanosti, sekvenciranje genoma postaje pristupačnije, a samim time zabilježen je porast broja kandidata koji su smatrali da imaju gene koji su usko povezani sa razvitkom homoseksualne sklonosti.

Provedena istraživanja identificirala su SLITRK 6, gen aktivan u diencefalonu (dijelu mozga), čija se veličina razlikuje između ljudi koji su heteroseksualni i onih koji su homoseksualni.

Također, studija provedena prije 10 godina na miševima, donijela je novi trag u potrazi. Otkriveni su genski kandidati poput gena nazvanog fukozna mutarotaza koji je povezan sa seksualnom naklonošću. Nakon što je izbrisan kod ženki miševa, privlačniji su im bili ženski mirisi i veću su naklonost pokazivale ženkama nego mužjacima.

Prethodno navedene studije i postignuti rezultati nisu jedini izvori činjenica o proučavanju “gay gena”. Štoviše, ostala su istraživanja ukazala na važnu ulogu i gena TRPC2. Naime, alternacija tog  gena uzrokuje promjene u ponašanju – ženke miševa su se počele ponašati kao mužjaci, a nedostatak TRPC2 kod mužjaka potaknuo je razvoj seksualne sklonosti ne samo prema ženkama, već i istospolnim pripadnicima vrste.

Najnovija studija identificirala je čak 5 genskih lokusa koji su povezani s istospolnom aktivnošću, 2 prisutna kod muškaraca i žena, 2 samo kod muškaraca, a 1 samo kod žena.

Utjecaj gena na razvoj istospolnog ponašanja

 Sindrom neosjetljivosti na androgen genetski je poremećaj, koji, ukoliko se javlja kod muškaraca, utječe na razvoj ženskih genitalija te se takvi pojedinci odgajaju kao djevojčice. Iako su genetski muški (prisutni su X I Y kromosom), sindrom uzrokuje promjene kao što je razvitak privlačnosti prema muškarcima. Ukoliko u prenatalnoj fazi izostane “maskulinizacija” mozga, u kojoj važnu ulogu igra testosteron, dijete tijekom svog odrastanja pokazuje interese prema muškarcima.

Također, djevojke sa kongenitalnom adrenalnom hiperplazijom, tijekom svog “boravka” u maternici  podliježu utjecaju izuzetno visokih razina muških hormona te dolazi do “maskulinizacije” njihovog mozga, koja uzrokuje pojavu sklonosti prema djevojkama.

Osim genetskih poremećaja, neizostavna je i uloga hormona. Naime, hormonski pomaci tijekom trudnoće znatno utječu na konfiguraciju mozga fetusa. Na istraživanjima provedenim na miševima, kontrola hormona tijekom trudnoće ukazala je na mogućnost dobivanja homoseksualnog potomstva.

Seksualnost nije moguće pretpostaviti gledanjem DNA, već niz faktora poput stotine gena i društvenog okruženja znatno utječu na seksualnu sklonost. Zašto se stoga naglasak stavlja na seksualnu orijentaciju ukoliko je unaprijed određena prenatalnim faktorima i genetikom, na koju fetus nije mogao utjecati? Hoće li se nakon razjašnjenih i otkrivenih utjecaja genetike na razvoj homoseksualnosti, promijeniti  način gledanja na “sudionike” istospolnih veza? U moru različitosti, zašto više težiti “borbama protiv vjetrenjača” umjesto prihvaćanju?