Infekcija bakterijom Clostridium difficile jedna je od čestih nuspojava uzimanja antibiotika. Debelo crijevo svake 30. zdrave odrasle osobe nastanjeno je ovom gram-pozitivnom sporogenom bakterijom i posljedice se uglavnom ne osjećaju. Međutim, uzimanjem antibiotika (rjeđe kemoterapije i imunosupresiva) narušava se ravnoteža crijevne mikroflore te je smanjen broj naših „domaćih“ bakterija koje su inače dio prirodne obrane od stranih nametnika što omogućava C. difficile da se aktivira. Ispuštanjem svoja dva toksina, jednostavno nazvanih A i B, narušava normalno funkcioniranje stanica domaćina, točnije interferira u održavanju citoskeleta stabilnim, što mijenja morfologiju stanice koja s vremenom umire. Bolest koju uzrokuje naziva se pseudomembranozni kolitis. Glavni simptom je vjerojatno svima dobro poznat, naravno radi se o proljevu, a ostali su simptomi posljedica tekuće stolice: hipovolemija, dehidracija, hipoalbuminemija, leukocitoza kao posljedica infekcije bakterijom, a čak može dovesti do renalne disfunkcije i reaktivnog artritisa. 3-8% zaraženih ima teški oblik bolesti te im se razviju neke od dodatnih neugodnosti koje se tiču izgleda samog kolona: njegova perforacija, teški oblik ileusa (zaustavljanje crijevne peristaltike), toksični megakolon (masivna dilatacija kolona koja za posljedicu može imati toksični šok koji obično znači sigurnu smrt), a moguća je i sepsa. Terapija pseudomembranoznog kolitisa ovisi o njegovoj težini: u blagim slučajevima dovoljno je prestati piti lijek uzročnik i rehidrirati pacijenta, dok je kod težih oblika potrebna i terapija – antibioticima. Najčešće korišteni su metronidazol i vankomicin (u slučaju izostanka djelovanja metronidazola). 2011. je uveden fidaksomicin, makrociklički antibiotik, kao lijek izbora za blagu ili umjerenu infekciju. Kod iznimno teških komplikacija pacijentima se kao zadnja linija liječenja odstranjuje zahvaćeni dio kolona.
Prvotna namjena bila je terapija infekcije C. difficile rezistentne na vankomicin, ali danas ju IDSA (Infectious Diseases Society of America) uvrštava u smjernice tretmana pseudomembranoznog kolitisa uzrokovanog općenitim uzimanjem antibiotika.
Zanimljiva je činjenica da uzročnici pseudomembranoznog kolitisa mogu, između ostalog, biti upravo metronidazol i vankomicin. Logična je potreba za pronalaskom nekog drugog rješenja. Prije otprilike 1600 godina kinez Ge Hong izveo je prvu transplantaciju – izmeta! Na zapadu je ovaj zahvat u obliku kakvog danas znamo prvi put izveo Eisman 1958. godine. Cilj ove neobične transplantacije vrlo je jednostavan: od iznimno zdravih donora (pod time se smatra da rijetko uzima antibiotike, nema imunokompromitirajuću bolest, nije korisnik droga, seksualno devijantan i dr.) uzima se feces, nastanjen njihovom dobro funkcionirajućom mikrobiotom te se prenosi u oslabljeni kolon primatelja. Mikrobi donora s lakoćom ubiju klostridije. Prvotna namjena bila je terapija infekcije C. difficile rezistentne na vankomicin, ali danas ju IDSA (Infectious Diseases Society of America) uvrštava u smjernice tretmana pseudomembranoznog kolitisa uzrokovanog općenitim uzimanjem antibiotika. IDSA naglašava da dosadašnja uspješnost transplantacija iznosi čak 90%. Nedostatak je relativno nedavno otkriće terapije pa nedostaju podaci o dugoročnoj korisnosti. AGA (American Gastroenterological Association) uz pomoć Američkog instituta za alergije i infektivne bolesti planira provesti studiju na 4000 pacijenata u periodu od 10 godina kako bi se potvrdilo leži li tu budućnost tretiranja infekcija uzrokovanih antibioticima.
Rezultati zasad djeluju obećavajuće, a već se razmatra mogućnost tretiranja drugih bolesti koje se povezuju s insuficijentnim mikrobiomom: dijabetes, različite alergije, čak i depresija (za depresiju ćemo se načekati jer je sama etiologija bolesti još uvijek pod velikim upitnikom). U Republici Hrvatskoj ovakva je vrsta transplantacije prvi put provedena 2017. u Rijeci.
