Farmakogenomika – put prema personaliziranoj medicini

Varijabilnosti u odgovoru pojedinaca na različitu hranu i lijekove uočene su još u vremenima prije Krista, kada je Pitagora uvidio da konzumacija boba u nekih ljudi uzrokuje hemolitičku anemiju, dok u drugih ne. Tada je uzrok događaja bio nepoznat, a danas znamo da je u pitanju mutacija gena koja vodi do deficijencije enzima glukoza-6-fosfat dehidrogenaze. Intuitivno bismo vjerojatno svi rekli da su genetika i bolesti usko povezane, no zapravo je trebao proći dug vremenski period da bi se ova poveznica u potpunosti opravdala.

Farmakogenomika – temelj personalizirane terapije

Farmakogenomika je grana farmakologije koja se bavi proučavanjem utjecaja genetskih faktora pojedinca na odgovor na lijekove te odgovara na pitanja zašto neke osobe trebaju više, odnosno niže doze za postizanje terapijskog učinka, ali i zašto u nekih osoba terapijski učinak izostaje. Ova disciplina ima primjenu u predviđanju doze lijeka, poboljšanju učinkovitosti lijekova, sprječavanju nuspojava genotipiziranjem za rizične alele, predviđanju aktivacije prolijekova u aktivne metabolite te u otkrivanju i razvoju lijekova. Biranjem lijekova, ali i njihove doze na temelju genetskog profila pojedinca, otvara se put ka personaliziranoj medicini i prilagođavanju terapije svakom pacijentu ponaosob.

Kako geni oblikuju naš odgovor na lijekove

Osim kliničkih faktora koji utječu na djelovanje lijeka, kao što su način života, starost, tjelesna težina, spol te funkcija bubrega i jetre, postoje i varijacije u genima koji su uključeni u određivanje odgovora na lijekove. Takve gene nazivamo farmakogenima. Oni utječu na farmakokinetiku i farmakodinamiku samog lijeka, a smatra se da većina ljudi nosi genetsku varijantu koja uzrokuje abnormalan odgovor na specifične lijekove. Neki od primjera farmakogenetskih varijacija i njihovog utjecaja na ishod liječenja je genetski polimorfizam CYP2C19 enzima (najčešće posljedica točkastih mutacija), zbog kojeg je smanjena enzimatska aktivacija klopidogrela, što uzrokuje povećan rizik od tromboze u visoko-rizičnih pacijenata. Nadalje, genetski polimorfizam CYP2C9 i VKORC1 enzima uzrokuje povećanu aktivaciju varfarina u nosioca ove mutacije, a samim time i povećan rizik od krvarenja.

Primjena farmakogenomike

Činjenica da farmakogenomske varijacije imaju utvrđenu ulogu u učinkovitosti i sigurnosti lijekova potaknula je izradu smjernica za kliničku primjenu farmakogenomike od strane međunarodnih znanstvenih konkorcija. Tako su Konkorcij za implementaciju kliničke farmakogenetike (CPIC) i Nizozemska radna skupina za farmakogenetiku (DPWG) razvile validirane smjernice za nekoliko gen-lijek interakcija. Danas se u kliničkoj praksi rade farmakogenomski testovi prije nego se započne terapija s pojedinim lijekovima, kao što su već spomenuti klopidogrel, varfarin, ali i karbamazepin i drugi. Testiranje se provodi na uzorku krvi, sline ili stanica uzetih brisom s unutarnje strane obraza, a identifikacija genskih polimorfizama provodi se metodama molekularne dijagnostike, s PCR-om kao najčešćom metodom.

Između potencijala i prepreka

Farmakogenomika polako, ali sigurno kroji put personaliziranoj medicini i sigurnoj farmakoterapiji. Iako još uvijek u razvoju, njen utjecaj već je prisutan u nekim područjima medicine. Mnoga nova istraživanja u području farmakologije i genomike omogućila su liječnicima veći stupanj individualizacije u liječenju te osiguravanje pravog lijeka za pravog pacijenta. Naravno, unaprjeđenje u ovom polju znanosti suočava se s mnogim izazovima, no koji bi se napretkom znanosti i tehnologije vrlo vjerojatno u skorijoj budućnosti mogli premostiti.