Vjerojatno su mnogi koji ovo čitaju, kao i autorica članka, proveli sate i sate igrajući igrice ili gledajući na televiziji jednu od najpoznatijih franšiza pristiglih iz dalekog Japana – Pokemone. Upravo su oni – pocket monsters – bili centar istraživanja Sveučilišta u Stanfordu.
Jedno od pitanja koje muči znanstvenike jest zašto pojedini dijelovi našeg mozga percipiraju određena lica ili riječi s kojima se možda godinama nismo susreli, a neke predmete poput auta ne? I zašto su uvijek ista područja u pitanju? Studija s Harvarda dokazala je kako kod majmuna, da bi se stvorila kategorija nekog pojma u dijelu mozga odgovornom za usvajanje onoga što smo vidjeli zvanom vizualni korteks, oni moraju odmalena biti izloženi tom vidnom podražaju, dok je mozak osjetljiviji i podložniji utjecajima s izvana.
Radi se o savršenom primjeru prirodnog pokusa.
Autor istraživanja, Jesse Gomez, želio je utvrditi mogu li se takvi rezultati prenijeti i na ljude. Pokemoni su mu prvi pali na pamet jer, kako kaže, i sam ih je počeo igrati sa 6 godina (prva je verzija, Pokemon Blue, izišla 1996. godine) te nastavio kontinuirano tijekom cijelog odrastanja, s obzirom da je tvrtka Nintendo izdavala sve novije i novije verzije videoigara. Iako su mu nadređeni bili skeptični, došli su do zaključka da se radi o savršenom primjeru prirodnog pokusa. Naime, radilo se o istim likovima, kojih je u originalnoj verziji bilo 150, a kojima su djeca bila svako malo izložena jer bi “iskakali” iz trave kako bi ih ulovili ili se borili s njima. Nakon uspješnog ulova ili bitke uslijedila bi nagrada u obliku novca ili upisivanja novog Pokemona u enciklopediju zvanu Pokedex, u kojoj su pisale karakteristike novog ulova. Također, sredstvo igranja bilo je za sve isto: Gameboy konzola s malim kvadratnim ekranom koji je svima bio otprilike na istoj udaljenosti, a to je duljina njihovih ruka. Zadnja točka bila je korisna kako bi se testirao utjecaj vidnog polja na pamćenje: jedna teorija tvrdi da kut pod kojim vizualni podražaj upada u retinu utječe na našu percepciju i kasnije pamćenje. Dakle, samo ono što nam je u centralnom polju u tom trenutku pamtimo, periferni vid obično zanemarujemo.
11 ispitanika kojima je djetinjstvo bilo obogaćeno Pokemon igricama prikazane su stotine likova iz franšize te je svima putem MRI-a zabilježena značajna aktivacija okcipitotemporalnog sulkusa, brazde na mozgu smještene malo iznad ušiju, inače možda odgovorne za prepoznavanje životinja (kojima Pokemoni obično nalikuju). Uz to je aktivnost bila značajno veća u odnosu na kontrolnu skupinu, odnosno pojedince koji nisu nikad igrali.
Zaključak istraživanja jest da su spomenute regije mozga pod značajnim utjecajem onoga što gledamo dok nam je mozak mlad i lako ga je “oblikovati”. Ipak, znamo da je to ujedno i naš najkompleksniji organ koji sva iskustva koja doživimo kao djeca može, a ne mora trajno zabilježiti, te ova studija definitivno nije slamka spasa koju za koju se roditelji koji se boje videoigara i njihovog utjecaja mogu uhvatiti. Sam autor ističe kako svi ispitanici posjeduju doktorat i normalni su ljudi te nema razloga za brigu.
