Što je ljubav?

Pitanje koje se zasigurno postavlja od kada postoji čovjek jest, što je to ljubav? Razni su pisci, skladatelji, umjetnici, ali i običan čovjek pokušali odgovoriti na to drevno pitanje. Iako je ljubav individualan doživljaj i razlikuje se od osobe do osobe, neki se temeljni mehanizmi pojave ljubavi ipak ne razlikuju. Kao i baš kod svake emocije, neizbježna je priča o mozgu i živčanom sustavu. Kakva je onda neurobiologija ljubavi?

Neurobiologija ljubavi

Oxfordski engleski rječnik definira ljubav kao „snažan osjećaj privrženosti“, „veliki interes i zadovoljstvo za nešto“ i „osobu ili stvar koju netko voli“. Izraz „ljubav“ u kontekstu  afektivne neuroznanosti poistovjećuje se sa „užitkom“. Međutim, užitak koji proizlazi iz osjećaja ljubavi nije jednak užitku do kojeg dolazi kada se pojede fina hrana ili pogleda dobar film. Međutim, postoje značajna preklapanja u samom mehanizmu nastajanja oba užitka.

Provedena je jedna studija funkcionalne magnetske rezonancije (fMRI) na 17 osoba za koje je utvrđeno da su intenzivno „zaljubljene“. Sudionici su bili zamoljeni da pogledaju fotografije svoje voljene osobe i fotografije poznanika. Neuralni mehanizmi, povezani s romantičnom ljubavlju specifičnom za objekt ljubavi, identificirani su u desnom ventralnom tegmentalnom području i desnoj kaudatnoj jezgri (dijelovi mozga). To su dva područja za koja se zna da obrađuju nagradu i motivaciju. Brojni su neurotransmiteri povezani s iskustvom ljubavi. Nagrađujući i ugodan osjećaj ljubavi proizlazi iz oslobađanja dopamina koji je povezan sa sustavom nagrađivanja mozga. To je skup mehanizama našeg mozga koji nam omogućuju povezivanje određenih situacija s osjećajem zadovoljstva

Hormoni ljubavi

Oksitocin i vazopresin su najistaknutiji hormoni uključeni u spajanju parova, kako je proučavano na monogamnim životinjama. Osnovno djelovanje oksitocina jest pokretanje mišićnih kontrakcija tijekom rođenja i oslobađanje mlijeka tijekom dojenja, ali osim toga ima i anksiolitički (opuštajući) učinak. Vazopresin je važan za kardiovaskularnu funkciju i održavanje krvnog tlaka. Također je poznat i kao hormon privrženosti, povećava strah i odgovor na stres i potiče partnersko povezivanje kod muškaraca. Oksitocin i vazopresin su neuropeptidi, odnosno mali spojevi koji djeluju lokalno unutar mozga na različite putove. U interakciji su sa sustavom nagrađivanja mozga tako da su njihovi receptori prisutni u tom području. Njihovim vezanjem na receptore može se poticati oslobađanje dopamina. Općenito je prihvaćeno da je aktiviranje sustava nagrađivanja važno za stvaranje odnosa i povezivanja ljudi, a posebno za pretvaranje ljubavi u nagrađujuće iskustvo.

Osim gore navedenih hormona, testosteron je također pronašao svoju ulogu u priči o ljubavi. Testosteron je steroidni hormon kojeg luče testisi mužjaka i jajnici ženki. Ovaj hormon ima nekoliko funkcija, uključujući razvoj muškog reproduktivnog sustava i sekundarnih spolnih karakteristika. Međutim, testosteron je također uključen i u nekoliko aspekata društvenog ponašanja, kao što su to agresivnost, obrana dojenčadi i seksualna intimnost.

Nadalje, testosteron igra ulogu i u romantičnoj ljubavi. Muškarci imaju smanjene razine testosterona na početku nove veze, dok žene imaju povećane razine iz čega se da zaključiti da je testosteron uključen u ranoj fazi romantične ljubavi.

Ljubav ili opsesija?

Još jedan bitan neurotransmiter u cijeloj priči jest serotonin. Razine serotonina u ranim fazama romantične ljubavi, koje su karakterizirane nerazumnim opsesivnim ponašanjem, su smanjene. Smanjenje serotonina u središnjem živčanom sustavu također je prisutno kod još nekoliko psihijatrijskih poremećaja, kao što su to opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP), depresija te anksiozni poremećaj. Doista, početne faze romantične ljubavi pokazuju sličnosti s OKP-om, uključujući simptome tjeskobe, stresa i nametljivog razmišljanja. Stoga je zanimljivo za razmišljanje da je rana ljubav poput blagog oblika OKP-a, iako treba imati na umu da je OKP skupina dijagnosticiranih anksioznih poremećaja, dok ljubav to nije. Međutim, zaključuje se kako je serotonin važan čimbenik u opsesivnoj komponenti romantične ljubavi.

Možda odgovoriti na pitanje što je ljubav pomoću biologije i nije najromantičniji pristup, ali zasigurno pomaže u objašnjavanju mnogih pojava i ponašanja kada je riječ o ljubavi. Iako je subjektivan osjećaj ljubavi poseban i unikatan za svakog pojedinca, sama se fiziologija ljubavi kod svakog „zaljubljenog“ i ne razlikuje previše. Mozak i sustav za nagrađivanje u mozgu imaju ključnu ulogu u tome da se ljubav čini kao „užitak“ i „ugoda“. U zajedničkom spoju s hormonima ljubavi i neurotransmiterima, što sreće, što užitka, dobivamo jedinstvenu pojavu koja krasi čovječanstvo od pamtivijeka, a to je ljubav.