Šok terapija inzulinom

Sredinom 20. stoljeća u svrhu liječenja psihičkih bolesti (ponajprije shizofrenije i depresije) pojavio se trend takozvanih šok terapija među koje ubrajamo: šok terapiju inzulinom, elektrokonvulzivnu terapiju i terapiju dubokog sna. Od navedenih terapija samo elektrokonvulzivna nalazi primjenu i danas (u liječenju rezistentne depresije), dok se preostale smatraju samo odrazom medicine nekog drugog vremena.

Obećavajući rad

Šok terapija inzulinom, poznata i kao DICT (Deep insulin coma therapy) smatrala se jedinom legitimnom i specifičnom terapijom shizofrenije u razdoblju između kasnih 1930-ih i kasnih 1950-ih godina. Utemeljiteljem terapije smatra se Manfred Sakel koji je, nakon uspješnog liječenja simptoma ustezanja kod ovisnika o morfiju malim dozama inzulina, odlučio istu terapiju primijeniti na shizofrenim pacijentima. Prema njegovoj teoriji, inzulin je djelovao kao antagonist produkata adrenalnog sustava u neuronima koji su bili uzrok pacijentovog psihičkog stanja. Nakon dobivanja, prema njemu, pozitivnih rezultata s malim dozama, sigurnost i reverzibilnost hipoglikemije potvrdio je eksperimentima na životinjama te se okrenuo induciranju hipoglikemijske kome u pacijenata s ciljem još boljeg učinka. U periodu između 1934. i 1935. godine objavio je trinaest radova koji su njegovoj metodi davali uspješnost od čak 88% čime je privukao pozornost zdravstvene zajednice.

Standardno liječenje

Terapija je ubrzo standardizirana te su korišteni veliki timovi liječnika i medicinskih sestara s ciljem skrbi o hipoglikemičnim pacijentima. Dnevna doza inzulina postepeno se podizala za 5-10 jedinica, sve dok pacijent nije postigao tešku hipoglikemiju. Odgovor na dozu inzulina varirao je ovisno o pacijentu te ovisno o danu kod istog pacijenta. Tijekom liječenja koma je bila inducirana u jutarnjim satima 5-6 puta tjedno; pacijent bi proveo 15-ak minuta u dubokoj komi iz koje bi ga se budilo pomoću glukoze unesene u tijelo putem nazalne tube ili intravenozno. Liječenje bi trajalo dok ne dođe do poboljšanja simptoma ili dok se ne inducira 50-60 koma. Kao posljedica liječenja većina pacijenata bi nakon terapije bila pretila, dok su ozbiljnije nuspojave bile rijetke (smrtnost je iznosila otprilike 1% te je postojala mogućnost trajne štete na mozgu).

Pad u zaborav

Tijekom svojeg višedesetljetnog postojanja, metoda šok terapije inzulinom bila je konstantno osporavana od strane brojnih znanstvenika, no manjak alternativne terapije, jak zdravstveni lobi i neusuglašenost u samoj dijagnozi shizofrenije održavali su ju relevantnom. Šok terapija inzulinom u konačnici je dokazana nedjelotvornom pomoću randomizirane kontrolirane studije 1957, no do tada ju je već zamijenila terapija fenotiazinima koja je postavila temelj današnje terapije shizofrenije.