Neodrživost mesne industrije?

Većina nas će, ukoliko samo malo promislimo o svojoj svakodnevnoj prehrani, primijetiti da gotovo ne prođe dan, a da nismo pojeli barem malo mesa ili mesnih prerađevina. Zbog uglavnom pristupačnih cijena, dobrog okusa mesa na koji smo navikli te mogućnosti brze i jednostavne pripreme obroka kojim ćemo se najčešće dobro zasititi, prehrana današnjice bazira se na mesu. S obzirom na tako veliku potrebu za njegovom proizvodnjom, mesna je industrija samo u SAD-u kroz jednu godinu proizvela 45 milijuna tona mesa, a svake godine stopa proizvodnje poraste za 2-3%. Trenutno je u najvećem porastu proizvodnja mesa peradi jer je ona jeftinija od proizvodnje npr. govedine ili svinjetine, koje osim toga podliježu i većem broju nekih religijskih zabrana od mesa peradi. S obzirom na negativni utjecaj mesne industrije na okoliš, ali i sve veći broj stanovnika na Zemlji, intenzivira se proučavanje održivosti mesne industrije.

Problemi u održivosti mesne industrije

Zbog degradacije okoliša, pospješenja klimatskih promjena i porasta broja stanovnika na Zemlji, javio se problem održivosti proizvodnje hrane animalnog porijekla.

Predviđa se kako će broj stanovnika na Zemlji do 2050. godine porasti s trenutnih 7,7 milijardi na 10 milijardi stanovnika. Da bi se prehranio taj broj ljudi, trebala bi se povećati stopa globalne proizvodnje hrane. Ipak, malo je vjerojatno da je to moguće ostvariti. Uzgoj životinja zahtijeva velike površine poljoprivrednog zemljišta što je sve manje ostvarivo uslijed urbanizacije kojom su veliki dijelovi zemljišta već zauzeti, ali i štete koju bi daljnja deforestacija zelenih površina, zbog oslobađanja prostora, uzrokovala.

Kada govorimo o utjecaju na okoliš, proizvodnja hrane animalnog porijekla ubraja se u najznačajnije uzročnike klimatskih promjena. Ona uvelike pridonosi emisiji stakleničkih plinova – ugljikovog dioksida, metana i dušikovog oksida, a oni uzrokuju povećanje temperature atmosfere koja se povezuje s problemom globalnog zatopljenja. Tome ponajviše pridonose uzgoj i prerada janjetine, svinjetine i govedine koji imaju neusporedivo veći ugljični otisak u odnosu na hranu biljnog porijekla. Već smo spomenuli da su brojne šume uništene u svrhu napredovanja industrije mesa jer su ta područja bila potrebna za npr. pašnjake, a na životinje u uzgoju odlazi i određeni dio prijeko potrebne pitke vode. Lijekovi za životinje, kao i pesticidi i gnojiva, završavaju u rijekama i oceanima uzrokujući eutrofikaciju (starenje vodenih ekosustava) i degradaciju koraljnih grebena. Sve to pridonosi bržem smanjenju bioraznolikosti, odnosno izumiranju biljnih i životinjskih vrsta.

Poznato nam je i da se veliki dio hrane baca. Višak hrane stajanjem i truljenjem opet proizvodi metan, a s viškom hrane koju bacimo zapravo bacamo u zaborav i sve ostale resurse korištene u procesu proizvodnje namirnica, počevši od samog uzgoja životinje.

Koja su rješenja?

Naravno, najpovoljnije bi bilo kada bi dovoljno velik broj ljudi izbacio meso iz prehrane. To i nije baš realno za očekivati, stoga se pretpostavlja da bi se mogle značajno smanjivati subvencije proizvođačima mesa čime bi meso na tržištu poskupilo, što za sobom povlači njegovu manju konzumaciju. Također, osvještavanjem ljudi o problemu u kojem se nalazimo i predlaganjem adekvatnih nadomjestaka za meso mogao bi se ostvariti pozitivan rezultat. Primjerice, kao idealan izvor proteina navode se leguminoze – one sadrže visokokvalitetne proteine, tek malo masti, puno prehrambenih vlakana i fitokemikalija. Stoga, preskočite poneki mesni obrok ovaj tjedan i zamijenite ga novim receptom s mahunarkama i drugim povrćem.