Kakve nam tajne otkrivaju oči?

Općenito vrijedi da je vjerojatnost uspješnosti terapije to veća što se bolest ranije otkrije. Upravo stoga, veliki broj znanstvenika nastoji razviti što bolje i vjerodostojnije dijagnostičke metode koje bi u idealnom slučaju osigurale rano otkrivanje bolesti, barem kod skupina koje se smatraju visokorizičnima. I dok za neke bolesti zaista imamo vrlo uspješne dijagnostičke tehnike, za mnoge bolesti još uvijek nismo pronašli parametar (ili parametre) koji bi dovoljno rano davali jasni znak i upozorenje za mogućnost skorog razvoja ili progresije bolesti.

Alzheimerova bolest (AD) pravi je primjer progresivne bolesti za koju nemamo metode ranog otkrivanja. Jednom kada pacijenti počinju pokazivati kliničke znakove Alzheimera, trenutno dostupna terapija i nije pretjerano korisna – u najbojem će slučaju odgoditi kognitivno propadanje za nekoliko mjeseci. No, bi li se to promijenilo kad bismo prije razvoja kliničke slike Alzheimera mogli to predvidjeti?

Trenutna dijagnoza Alzheimera poprilično je invazivna (izuzev rješavanja kognitivnih testova). U dijagnozi se između ostalog koriste biomarkeri iz cerebrospinalne tekućine (CSF) koji se dobivaju lumbalnom punkcijom, a to su Aβ plakovi i neurofibrilarni snopići tau proteina koji se inače u mozgu osobe koja boluje od Alzheimerove bolesti nakupljaju. Taj je dijagnostički pristup najstariji i kroz godine smo ga usavršili, unaprijedili i proširili, no danas se okrećemo i drugim metodama koje će biti manje invazivne – primjerice detekciji biomarkera u perifernoj krvi jednostavnim vađenjem krvi, u odnosu na poprilično bolnu i riskantnu lumbalnu punkciju. Također smo shvatili da u ranim fazama Alzheimera započinje disfunkcija i degeneracija sinapsi koja se može detektirati dovoljno rano (mjerenjem neurogranina, dendritičkog proteina iz ekscitacijskih neurona moždane kore i hipokampusa), a pretpostavljamo da bi rana farmakološka intervencija mogla „spasiti“ te i druge sinapse od propadanja, zahvaljujući poprilično interesantnoj plastičnosti sinapsi (i njihovom brzom prilagođavanju promjenama koje bi naš lijek potaknuo ili uzrokovao). Dakle dijagnostička metoda koja bi nam osigurala rano otrkivanje bolesti i koja bi bila minimalno invazivna krajnji je cilj stručnjaka u ovom području.

Jedna sasvim drugačija ideja dijagnoze Alzheimera krije se u očima pacijenata. Poznato je kako pacijenti s AD imaju smanjeni protok krvi i smanjenu gustoću krvnih žila (vessel density, VD) u retini, no ne znamo je li to karakteristično za pacijente koji su već ušli u rani stadij AD (eAD) ili za one koji spadaju u visokorizičnu skupinu za razvoj AD (blagi tip kognitivnog deficita, aMCI). Znanstvenici s Northwestern University proveli su case-control kliničku studiju na 32 pacijenata s eAD ili aMCI te 32 zdravih pojedinaca iste dobi, spola i rase kao pacijenti. Metodom optičke koherentne tomografije angiografije (OCTA) usporedili su parametre u maculi densi i optičkom disku (početku očnog živca). Iako nisu uspjeli pokazati postoji li značajna razlika u parametrima kod pacijenata iz skupine s eAD i onih s aMCI, pokazali su kako su parametri gustoće kapilara u parafovealnom (dio retine) i peripapilarnom (dio oko glave očnog živca) dijelu pozitivno korelirani s parametrom koji se smatra mjerom ukupnog kognitivnog oštećenja što znači da se OCTA metoda pokazala kao dosta precizan dijagnostički alat za kognitivno oštećenje ili skori deficit. U daljnjim studijama planiraju usporediti rezultate dobivene uz pomoć OCTA metode s ostalim parametrima i koncentracijama drugih biomarkera u perifernoj krvi i cerebrospinalnom likvoru. Ukoliko se to pokaže uspješnim, možda smo na tragu nove poprilično brze, neinvazivne i rane detekcije Alzheimerove bolesti.