Jeste li ikad čuli da je netko umro od tuge? I na to se nasmijali misleći da su to bapske priče? Nažalost, moguće je, a postoji pod nazivom “sindrom slomljenog srca”, a u medicinskom rječniku zove se Takotsubo kardiomiopatija.
Ovaj srčani poremećaj dobio je ime po japanskom pojmu “tako tsubo” koji označava zamku za hobotnicu, a oblikom podsjeća na zahvaćeno srce. Prvi put ga je opisao tim japanskog liječnika dr. Hikaru Satoa 1990. godine. Službeno još uvijek ne postoji patofiziološko objašnjenje za ovo stanje, ali pojavile su se neke pretpostavke. Glavna karateristika jest hipokontrakcija lijevog ventrikula, odnosno širenje LV te nedovoljno pumpanje krvi po tijelu. Okidač može biti bilo koji stresan događaj: prekid veze, smrt voljene osobe, svjedočenje nekom neugodnom događaju, prirodne katastrofe, kao i kemoterapija, krvarenje u gastrointestinalnom traktu, operacije, ali i neki pozitivni događaji koji osobu pretjerano uzbude. U rijetkim slučajevima akutnom napadu nije prethodila nikakva trauma. 90% oboljelih su žene, a najčešće pogađaju žene iznad 50 godina, što bi moglo dovesti u vezu ulogu ženskih hormona u nastanku bolesti.
U ranom stadiju može se zamijeniti za srčani udar.
Pacijenti(ce) obično u bolnicu dođu pod sumnjom da imaju koronarni sindrom, a simptomi su bol u prsima, dispneja, a kod nekih i sinkopa te rani znakovi popuštanja srca. Mali postotak (1-2%) umre od komplikacija akutnog napada poput rupture miokarda, aritmija ili kardiogenog šoka. Takotsubo kardiomiopatiju u ranom stadiju može se zamijeniti za srčani udar zbog sličnih promjena u EKG-u te razina kreatin kinaze i troponina, ali ju razlikuje odsustvo rupture aterosklerotskog plaka i stenoze. (Naravno, to ne znači da pacijent s Takotsubo kardiomiopatijom ne može imati i koronarnu bolest, ali ta dva događaja nisu povezana.) Također, karakteristično je apikalno “baloniranje” LV, mjesto s najviše β-receptora na koje djeluju kateholamini, odnosno adrenalin i noradrenalin koji se luče u stresnim situacijama te ih se također povezuje s patogenezom bolesti.
Iako je poremećaj relativno nov, sve se češće izrađuju smjernice za terapiju. Pacijenta je bitno hospitalizirati te pružiti farmakološku, ali i psihološku pomoć. Najčešće se daju diuretici, inhibitori RAAS-a, beta-blokatori, blokatori kalcijevih kanala, acetilsalicilna kiselina te u nekim slučajevima i antikoagulansi. Prognoze su optimistične, recidivi rijetki, a brzina oporavka je individualna – ovisi o psihološkom stanju pacijenta. Ponekad je kod težih trauma potrebno uvesti i antidepresive.
