Sindrom zaključanog čovjeka (engl. Locked-in syndrome) je stanje budnosti i očuvane svijesti uz nemogućnost mimike tj. pomicanja tijela. Kod pacijenata koji boluju od ovog stanja, vertikalno pomicanje očiju, treptanje i sluh uglavnom su očuvani. Sindrom je prvi put definiran 1966. pod pojmom kvadriplegija, što danas podrazumijeva ozljedu leđne moždine koja uzrokuje potpunu ili djelomičnu paralizu udova.

Klasifikacija i uzroci

Sindrom se može klasificirati kao klasični, nepotpuni i potpuni, ovisno o stupnju mobilnosti pacijenta. Klasični oblik definiraju potpuna imobilnost uz očuvanu mogućnost vertikalnog pokretanja očiju, dok je kod totalne imobilnosti takvo pokretanje očiju nemoguće. Za razliku od njih, kod nepotpunog oblika male motorne funkcije su omogućene.

Uglavnom se javlja kao posljedica ozljede moždanog mosta. Uzrok tome mogu biti nedovoljna opskrba mozga krvlju, krvarenje uslijed traumatske ozljede, lezije, infekcija (npr. encefalitis) ili demijelinizacija (oštećenje mijelinske ovojnice živčanih vlakana). Moždani udar, trauma i metabolička demijelinizacija uzrok su akutne, infekcija subakutne, a autoimuna demijelinizacija kronične pojave sindroma.

Dijagnoza

Dijagnoza je primarno klinička. Poteškoća u dijagnosticiranju leži u sličnosti s nekim stanjima kao što su koma, trajno vegetativno stanje, akinetički mutizam (usporenost ili nemogućnost pokreta popraćena s gubitkom govora) i katatonična stanja (psihomotorni poremećaji u kojima uz nepokretnost izostaje odgovor na podražaje). Radiografija i rani fizički pregledi ključni su u pravilnoj dijagnostici.

CT (kompjutorizirana tomografija) ili MRI (magnetska rezonanca) mozga pretrage su koje nam mogu pomoći u otkrivanju uzroka, a posljedično i najboljem načinu liječenja. Analiza cerebrospinalne tekućine (likvora) također je bitna u dijagnostici potencijalnog uzroka ovog sindroma.

Terapija

Adekvatna opskrba mozga kisikom i otvorenost dišnih puteva prioritet su u skrbi pacijenata koji od ovog sindroma pate akutno. Multidisciplinarna rehabilitacija je ključna, a naglasak se stavlja na tretiranje faktora rizika koji bi mogli dovesti do daljnjih zdravstvenih komplikacija. Kako bi se izbjegle plućne komplikacije, vrlo je bitno provoditi vježbe disanja, provoditi posturalnu drenažu i održavati normalnu razinu kisika. Zatim se tretira uzrok koji je doveo pacijenta u „zaključano“ stanje.

Kod subakutne i kronične terapije naglasak se pak stavlja na poboljšavanje motornih funkcija pacijenta, a to uključuje fizikalnu terapiju, vježbe disanja i govornu terapiju.

Moguće komplikacije

Stopa smrtnosti je visoka. Vodeći uzrok smrti su komplikacije respiratornog sustava. Iako mnogi bolesnici umiru unutar mjesec dana, poznati su slučajevi bolesnika koji su preživjeli sindrom zaključana čovjeka i do 18 godina.

Izuzev visoke stope smrtnosti, „zaključani ljudi“ u pravilu imaju smanjenu kvalitetu života ukoliko se u nekoj mjeri oporave od ovog sindroma. Njihove komunikacijske sposobnosti nikad više nisu visoko funkcionalne, a djelomična ili potpuna paraliza je prisutna u brojnim slučajevima stoga mnogi pacijenti nisu ni sposobni za samostalan život. Potpuni oporavak je rijedak, ali je moguć unutar nekoliko mjeseci kad je uzrok djelomično reverzibilan.

Iako su pacijenti pri svijesti, njihova koncentracija, intelektualna sposobnost, vizualno i verbalno pamćenje mogu biti pogođeni. Od drugih komplikacija, pacijenti se mogu susretati s vrtoglavicom, nesanicom i emocionalnom labilnosti. Srećom, kod pacijenata kod kojih je sindrom prisutan akutno, primijećeno je neurološko poboljšanje.

Dugotrajan boravak u bolničkim ustanovama također može imati negativan efekt na pacijenta. Dugotrajna intubacija može dovesti do upale pluća, kateterizacija do infekcija mokraćnog sustava, a boravak u ležećem položaju do duboke venske tromboze.

Što smo naučili?

Sindrom zaključana čovjeka izrazito je kompleksno stanje koje se lako može nepravilno dijagnosticirati. Važno je da u rehabilitaciju bude uključen tim raznih medicinskih stručnjaka kako bi ona bila što kvalitetnija i kako bi se izbjegle moguće komplikacije. Oporavak je težak i dugotrajan, ali ne i nemoguć. Mnogim pacijentima bi u oporavku zasigurno mogao pomoći što raniji moguć povratak u njihove domove. Socijalne interakcije s bližnjima mogu pozitivno utjecati na pacijentovo psihičko zdravlje što može pridonijeti oporavku.