Sindrom tuđe ruke

Uz sindrom Alise u zemlji čudesa te sindrom hodajućih mrtvaca, svoje mjesto među najčudnijim i najrjeđim zdravstvenim stanjima, pronašao je i sindrom tuđe ruke, poznat i pod nazivom sindrom „Dr.Strangelove“. Naziv potječe od filma „Dr.Strangelove“, snimljenog 1964. godine, u kojem je glavni lik zapravo jedan od oboljelih od sindroma. Iako je većini poznatiji iz strašnih filmskih scena, pravi horor proživljavaju pojedinci koji se svaki dan suočavaju, ali i žive s ovakvim poremećajem.

 Sindrom tuđe ruke rijedak je neurološki poremećaj koji se pojavljuje u obliku nenamjernih pokreta udova koje prati i osjećaj gubitka „vlasništva“ istih. Prvi je put primijećen 1909. godine i to na nedominantnoj ruci. Izraz „Desna ruka ne zna što lijeva ruka radi“, jedan je od najtočnijih opisa ove zdravstvene specifičnosti obzirom da je najčešće pogođeni ud upravo ruka, ali postoje iznimke kada osobe osjećaju nogu kao strani dio tijela. Nenamjenski dodiri i udarci, njegovi su tipični simptomi, koji se uglavnom pojavljuju kod onih koji su nedavno proživjeli traumu mozga (operaciju, aneurizmu, tumor). 

Pravi problem leži u proučavanju ponašanja pacijenata jer korijen promjene ne mora nužno ukazivati na sindrom, već i na psihološki problem ili problem bihevioralne prirode.

Također, ovisno o tipu mogućih ozljeda, postoji više podvrsta sindroma. Povreda čeonog režnja dešnjaka može izazvati nagle pokrete dominantne desne ruke, koja, kao grabežljivac, teži brzom hvatanju predmeta te čvrstom zadržavanju istog, dok ukoliko je povrijeđen corpus callosum, najveći snop vlakana u mozgu koji povezuje dvije hemisfere mozga, dolazi do ciljnih, ali ne i kontroliranih kretnji lijeve ruke. 

Još jednu zagonetku u nizu predstavlja i sama uspostava dijagnoze, obzirom da u početku razvoja, pokreti udova ne odstupaju znatno od prosječnih i „normalnih“. Pravi problem leži u proučavanju ponašanja pacijenata jer korijen promjene ne mora nužno ukazivati na sindrom, već i na psihološki problem ili problem bihevioralne prirode. 

Unatoč napredovaloj i suvremenoj znanosti, „čudesan“ pripravak za izlječenje ne postoji. Različiti timovi znanstvenika rade na otkrivanju tretmana za ublažavanje simptoma, ali dok se ne pronađe pravi put k otkrivanju lijeka, pacijentima se preporučuje pohađanje raznih terapija, od onih za kontrolu mišića, pa sve do kognitivno-bihevioralnih ili pak korištenje Botulinum toksina A, prirodnog pročišćenog proteina, u obliku injekcija. Nažalost, nijedna od navedenih metoda nije dugotrajna te kao i kod svake neizlječive bolesti, oboljelima ne preostaje puno izbora, osim modifikacije životnih navika, kako bi unatoč sindromu, postigli što bolju kvalitetu života; bilo to 24-satnom okupacijom uda ili ipak imenovanjem „tuđe“ ruke.