Promjene u liječenju dijabetesa tipa 1

Znanstvenici se već dvije godine bore protiv najnovijeg neprijatelja zdravstva – SARS-CoV-2. Iako se svakodnevnica promijenila te se u središtu nalaze COVID-19 novosti, ne smijemo zaboraviti već dugo prisutne, kompleksne i teške bolesti. Jedna od njih je zasigurno i dijabetes koji se smatra općepoznatom, dobro istraženom i „tradicionalnom“ bolesti društva.

Dijabetes

Prema najnovijim podacima, diljem svijeta s dijabetesom živi preko 420 milijuna ljudi. Obzirom na to da šećerna bolest sa sobom nosi i razne komplikacije, nerijetko pacijenti imaju opširniju kliničku sliku, a u svakodnevnoj terapiji širi spektar lijekova. Iako je pacijentima dostupan čitav niz antidijabetika, dijabetes je i dalje temelj velikog broja istraživanja te se promjene u indikacijama još uvijek događaju.

Postoje četiri različita tipa bolesti te svaki od njih zahtijeva posebnu pozornost i mjere opreze tijekom određivanja terapije.  Tip 1 (o inzulinu ovisan tip šećerne bolesti, juvenilni ili mladenački) je najčešće posljedica autoimunog procesa te ga karakterizira slabo ili nikakvo lučenje inzulina i nužan unos istog. Tip 2 (šećerna bolest neovisna o inzulinu) se povezuje sa zrelijom životnom dobi iako se pomiču granice prema mlađima. Izlučivanje inzulina je normalno ili povišeno. Preostala dva uzroka hiperglikemije su gestacijski (trudnički) te idiopatski dijabetes.

Postojeća terapija

Lijekovi su pomoć nefarmakološkim mjerama kao što su pravilna prehrana i fizička aktivnost. Osim inzulina i njegovih analoga u terapiji šećerne bolesti se koriste oralni antidijabetici koji su prva linija liječenja dijabetesa tipa 2. U oralne antidijabetike ubrajamo sulfonilureje, inkretinomimetike, tiazolidinone, inhibitore SGLT2 (engl. sodium-glucose co-transporter-2), bigvanide te inhibitore alfa glukozidaze. Svaku skupinu lijekova obilježava drukčiji mehanizam djelovanja i nuspojave stoga pristup liječenju mora biti individualiziran. Primarni cilj terapije jest održavanje normoglikemije te sprječavanje hiper- i hipoglikemije.

Inhibitori SGLT2

Primarno se djelovanje lijekova temeljilo na poticanju/inhibiranju otpuštanja inzulina, smanjenju glukoneogeneze i apsorpciji glukoze te povećanju osjetljivosti perifernih tkiva na inzulin, no je li to zapravo dovoljno? Inzulin ne utječe samo na gastrointestinalni sustav već i na različite stanične procese u organizmu. Bubrezi su samo jedan od primjera organa osjetljivih na promjenu razine glukoze u krvi.

Na proksimalnim tubulima nefrona najbitniju ulogu igraju SGLT1 i SGLT2 preko kojih glukoza ulazi u bubreg. SGLT1 se još nalaze na stanicama srca i gastrointestinalnog sustava, dok su SGLT2 na stanicama bubrega odgovorni za reapsorpciju 90% glukoze. Lijekovi koji inhibiraju natrij-glukoza prijenosni protein 2 osim što inhibiraju reasporciju 40% glukoze, potiču glukozuriju (izlučivanje glukoze urinom), povećavaju inzulinsku osjetljivost, snižavaju krvni tlak poticanjem diureze itd. Ispoljavaju svoje djelovanje neovisno o inzulinu i funkciji beta stanica gušterače te se također koriste u liječenju zatajenja srca obzirom na to da smanjuju opterećenje srca zbog izlučivanja natrija i vode te smanjenja volumena krvi. Toj skupini lijekova pripadaju kanagliflozin, dapagliflozin, empagliflozin, ertugliflozin i drugi.

Dapagliflozin

„Gliflozini“ imaju zavidan mehanizam djelovanja i niz pozitivnih učinaka, ali, kao sve lijekove, prate ih i neželjeni učinci. Osim hipotenzije i hipoglikemije mogu se javljati i različite infekcije. Naime, poticanjem izlučivanja zašećerenog urina raste rizik od urogenitalnih infekcija poput kandidijaze. No ipak, najvažnija i najteža nuspojava vezana uz gliflozine, specifično uz dapagliflozin, jest dijabetička ketoacidoza.

Njena su obilježja hiperglikemija, hiperketonemija i metabolička acidoza, a simptomi mučnina, povraćanje i bolovi u trbuhu te napreduje prema komi i smrti. Dijabetička acidoza je životno ugrožavajuća komplikacija bolesti koja se najčešće javlja kod dijabetesa tipa 1. Tijekom ispitivanja dokazana je pojava kod manje od jedne na deset osoba što je bilo dovoljno za ukidanje indikacije lijeka. Dapagliflozin se više ne koristi u liječenju šećerne bolesti tipa 1, ali ostaje u terapiji šećerne bolesti tipa 2 i zatajenja srca.

Ukoliko pacijent koristi dapagliflozin u liječenju dijabetesa tipa 1 prestanak terapije mora kontrolirati ili provesti liječnik, a nakon izbacivanja lijeka iz terapije savjetuje se kontinuirano praćenje razine glukoze u krvi.

Iako svijetom vlada pandemija virusa, pojava i razvoj ostalih bolesti ne staju. Dijabetes je kompleksna i teška bolest koja zahtijeva posebnu pozornost i terapiju. Svaki pojedinac vodi svoju borbu koju si želi maksimalno  olakšati te poboljšati kvalitetu, kao i trajanje života. Stoga, vrlo je važno posvetiti pažnju i već postojećim lijekovima u terapiji jer, barem u ovom slučaju, ukidanje indikacije u liječenju dijabetesa tipa 1 može spasiti ljudske živote, a to je ipak najbitnije.