Kako prevenirati samoubojstvo?

Suicid je pojam koji je danas, nažalost, još uvijek poprilično stigmatiziran. Od svećenika koji odbijaju održati mise zadušnice za osobu umrlu na taj način preko dežurnih dušebrižnika koji neposredno nakon čina jednostavno moraju saznati zašto se to dogodilo ne poštujući pokojnikovu privatnost do mišljenja da je svaka osoba koja razmišlja o tome poremećena/luda/”ma znaš, nije sva svoja”… samoubojstvo je još uvijek škakljiva tema koju mnogi ne shvaćaju, nisu svjesni da ne shvaćaju ili jednostavno ju odbijaju shvatiti. A okruženi smo njome puno više nego što mislimo.

Prema WHO-u, godišnje si život oduzme 800 000 osoba, što znači da svakih 40 s netko izgubi nekog bližnjeg na ovakav tragičan način. U porastu je stopa samoubojstava među tinejdžerima, proporcionalna s učestalošću vršnjačkog zlostavljanja u školi. Ostali razlozi mogu biti mentalne bolesti poput depresije, bipolarnog poremećaja, shizofrenije, graničnog poremećaja osobnosti; poremećaji prehrane (anoreksija); smrt voljene osobe; prekid veze s voljenom osobom; neuspjeh u školi ili na poslu; preopterećenost obavezama; svjedočenje prirodnoj nepogodi ili nesreći; seksualno, fizičko ili psihičko zlostavljanje; osjećaj nepripadnosti (često kod pripadnika LGBT populacije, pogotovo tijekom nacionalnih događaja vezanih uz tu temu, poput referenduma o braku ili slučaja zlostavljanja radi drugačije orijentacije); zlouporaba droge i alkohola; financijski problemi; nezaposlenost ili gubitak posla… Ne znači, naravno, da će svaka osoba koja doživi nešto od navedenog pokušati izvršiti samoubojstvo, ali neki vid terapije, makar razgovor kod psihologa, trebalo bi obaviti, čisto da se procijeni koliko je osoba osjetljiva i podložna takvim razmišljanjima.

Unatoč uvriježenom mišljenju, nije istina da osobu koja je naumila izvršiti taj strašan čin ništa ne može spriječiti u tome. Dakle, ukoliko poznajete nekoga tko prolazi neki od gore navedenih scenarija ili općenito primijetite drastične promjene u ponašanju, možete biti itekako od pomoći.

Glavni simptomi na koje se treba obratiti pažnja su:

• promjene u ciklusu spavanja (hiper-, hipo- ili insomnia)
• promjene u prehrambenim navikama
• iritabilnost, nevoljkost za radnje koje osobu inače vesele
• bježanje od kuće
• očito povlačenje, distanciranje od bliskih ljudi
• pad koncentracije te smanjena produktivnost u radu ili školi
• zanemarivanje osobne higijene
• googlanje mjesta za nabavu oružja ili najbezbolnijih načina za oduzeti život
• autodestruktivno ponašanje (samoozljeđivanje, uporaba droge ili alkohola)
• neuobičajeno ponašanje, opraštanje, dijeljenje svojih stvari

Ukoliko vam netko blizak pokazuje ovakve obrasce ponašanja, a znate da se bori s neugodnom situacijom, važno je bilo kako reagirati. Ponekad je dovoljno osobu pitati “kako si, ne činiš mi se dobro u zadnje vrijeme?” ili nešto slično, ovisno o njegovom/njezinom karakteru. Treba postupati nježno, nenapadno, bez naznake osuđivanja, svađanja, nabijanja osjećaja grižnje savjesti, ali opet odlučno i ne pustiti tu temu tako lako. Ukoliko se osoba otvori, aktivno slušanje je ključno. Pustite osobu da priča, bez upadanja u riječ, suvišnih pitanja ili vidljive ekspresije zgroženosti (ma koliko vas to što ste čuli potreslo). Kasnije ih redovito provjeravajte, ne nužno pitanjem “e, jesi još suicidalan?”, već je dovoljan diskretan znak pažnje: slika ili video uz poruku “ovo me na tebe podsjetilo” ponekad je sasvim dovoljno.

Narušeno mentalno zdravlje ne može se magično popraviti preko noći.

Međutim, kod težih slučajeva, razgovor nije trajno rješenje jer narušeno mentalno zdravlje ne može se magično popraviti preko noći, već su potrebnije drastične mjere. Iako osoba obično ne želi da joj roditelji/ostatak bližnjih saznaju za njihovo stanje, ne smije se držati u tajnosti – potrebno je obavijestiti još nekoga bliskog kako bi se odredio daljnji tijek oporavka. Obično je potrebno potražiti stručnu pomoć, psihološku ili psihijatrijsku. Kod stanja koje zahtijeva medikaciju potreban je psihijatar koji će ju propisati. Uzimanje lijekova iz ovih skupina također je vrlo stigmatizirano: otrov, spojevi koji pretvaraju čovjeka u zombija te dobro poznato obilježavanje pacijenta kao “čudaka, nakaze, freaka“. Na medicinskim je djelatnicima, obično psihijatrima i farmaceutima, da objasne što pristupačnije, ali i temeljitije osobine zadane terapije, ali i upozorenja na nuspojave – anksiolitike treba dozirati oprezno zbog razvoja ovisnosti, antidepresivima treba dati vremena da počnu djelovati (također, u prva 2 tjedna terapije mogu pojačati suicidalnost pa treba biti na oprezu), antipsihotici imaju dosta interakcija i, nažalost, nisu uvijek adekvatni, ali trenutno ne postoje bolji zbog nedovoljno istražene pozadine nastanka poremećaja sa psihozom kao glavnim simptomom. Također, nije svaki lijek učinkovit za svaku osobu pa je moguća i promjena terapije. Sve ovo može obeshrabriti te je na obitelji da osigura da pacijentovo redovito konzumiranje terapije, pogotovo ako pokazuje izuzetnu nesuradljivost.

Nažalost, zdravstveni sustav nigdje nije idealan, tako ni u Hrvatskoj, te se ponekad može čekati mjesecima na prvi pregled, a preopterećenost stručnih osoba može rezultirati njihovom nezainteresiranošću, skraćenim razgovorom te propisivanjem terapije prije postavljanja konačne dijagnoze (često odmah nakon prvog posjeta), što u pacijentima pruža otpor prema cijelom konceptu. Ipak, treba ostati ustrajan jer nitko ne zaslužuje osjećati se toliko bespomoćno da smatra kako je smrt jedini izlaz. Mentalne poremećaje moguće je svesti na minimum ili držati pod kontrolom, a s traumatičnim događajima moguće je naučiti živjeti, iako ponekad ne djeluje tako. Većini zahvaćenih veliku ulogu igra osviještenost kako nisu sami u tome što proživljavaju, a takvo sunce u nečijem životu možete biti upravo – vi! Zato pazite, gledajte, slušajte i čuvajte svoje bližnje.