Sustav žlijezda slinovnica, sa svojim trima glavnim parnim žlijezdama (parotidne, submandibularne i sublingvalne) te stotinu manjih detaljno je opisan u raznim anatomskim udžbenicima i radovima. Unatoč tome, grupa nizozemskih znanstvenika nedavno je, čini se, otkrila i četvrtu glavnu žlijezdu, smještenu između nosne šupljine i grla.

Što su žlijezde slinovnice?

Žlijezde slinovnice egzokrine su žlijezde koje iz svojih seroznih, mukoznih i seromukoznih acinusa luče slinu, neophodnu za procese žvakanja, gutanja, probave ugljikohidrata te za osjet okusa i dentalnu higijenu

Nedavni razvoj sofisticiranih metoda molekularnog oslikavanja pozitronskom emisijskom tomografijom omogućio je dobivanje visokosenzitivnih i visokospecifičnih slika mikroskopskih manjih žlijezda u submukozi Eustahijeve cijevi. Međutim, koristeći tu metodu tim nizozemskih znanstvenika s Nizozemskog instituta za rak primijetio je i identificirao nepoznatu bilateralnu strukturu smještenu posteriorno u nazofarinksu. Ta je struktura za ligande koji se koriste u oslikavanju imala afinitet vrlo sličan onome koji imaju ostale žlijezde slinovnice.

Kako sve ovo ukazuje na to da se radi o anatomskoj strukturi vrlo srodnoj žlijezdama slinovnicama, vjerojatno sadrži veliki broj seromukoznih acinusa koji se otvaraju u dorzolateralni zid farinksa i ima fiziološku ulogu lubriciranja nazofarinksa/orofarinksa i olakšavanja gutanja

Terapijski značaj

Ovo otkriće ima klinički značaj u onkologiji. Naime, poznato je da visokodozna radioterapija u liječenju tumora glave i vrata može oštetiti žlijezde slinovnice – može izazvati intersticijsku fibrozu ili acinarnu atrofiju. Zato se uzimaju posebne mjere predostrožnosti da terapija zračenjem izbjegne žlijezde slinovnice. Toksično oštećenje žlijezda slinovnica može rezultirati kserostomijom (suhoćom usta) i disfagijom (otežanim gutanjem). Pacijenti tako mogu imati problema s unosom hrane, probavom, govorom te su izloženi većem riziku od karijesa i oralnih infekcija, što im može značajno pogoršati već narušenu kvalitetu života. Pronalazak ovih novih žlijezdi može objasniti zašto su neki pacijenti ove simptome razvili iako se izbjegavalo ozračivanje ostalih triju glavnih žlijezda slinovnica.

Kako su otkrivene?

Nizozemska grupa znanstvenika ove je strukture otkrila proučavajući CT skenove 100 pacijenata kojima je dijagnosticiran rak prostate ili uretralnih žlijezda. Naime, ligandi koji omogućuju oslikavanje prostate mogu se koristiti i za oslikavanje žlijezda slinovnica. Potom su odlučili pregledati dva kadavera i pronašli su strukture u pitanju. Nalazile su se oko torusa tubariusa, hrskavične anatomske strukture koja podupire ulaz u Eustahijevu cijev. Upravo zbog te lokalizacije, predložili su za njih naziv tubarijalne žlijezde. Potom su histološkim i imunohistokemijskim metodama utvrdili da se radi o tkivu i stanicama srodnim onima u ostalim trima žlijezdama slinovnicama. Kako ne luče amilazu (enzim za početak razgradnje škroba), tubarijalne su žlijezde najusporedivije sa sublingvalnim žlijezdama.

Prepreke u otkrivaju

Od otkrića i opisivanja parotidnih, sublingvalnih i submandibularnih žlijezda prošlo je više stoljeća. Kako je moguće da su ove tubarijalne žlijezde promakle očima znanstvenika? Odgovor leži u tome da je njihova pozicija, praktički u središtu glave, bila prilično nedostupna. Konvencionalne tehnike oslikavanja (ultrazvuk, MR) nisu bile dovoljno osjetljive ili specifične da bi omogućile adekvatnu vizualizaciju ovih submukoznih struktura. Znanstvenicima je bilo poznato da u nazofarinksu postoje žlijezde koje luče slinu, no smatralo se da se radi o mikroskopskim strukturama radije nego o makroskopskoj strukturi sličnoj trima glavnim žlijezdama.

Radi li se o novom organu?

Ostaje pitanje bi li se ove strukture zaista trebale smatrati novim organom. S jedne strane, razlikuju se od manjih mikroskopskih žlijezda slinovnica svojom veličinom. Makroskopske su veličine, dimenzija mjerljivih u centimetrima, dok ostale male žlijezde dosežu promjer do 2 mm. Ispunjava kriterije koje organ čine organom: sastoji se od više tipova tkiva, ima određeni oblik i strukturu te izvršava specifične zadatke. Međutim, tubarijalne žlijezde i dalje se razlikuju od ostalih žlijezda slinovnica po tome što nemaju tkivnu kapsulu. Također, na žlijezde slinovnice se općenito može gledati kao na jedinstven organski sustav, kojemu je ovim otkrićem identificiran još jedan dodatan makroskopski element.

Definitivno će biti potrebno izvršiti još niz studija o ovim žlijezdama. Studija nizozemskih znanstvenika bila je mala i uključivala je samo oboljele od raka prostate. I ako medicinski konsenzus prevagne u smjeru da ove strukture nisu ništa značajno novo ili da se ne bi trebale smatrati novim organom, njihovo otkriće svejedno otvara niz pitanja i ima potencijal ispitivanja raznih terapijskih mogućnosti. Na kraju krajeva, činjenica da je u 2020. otkriveno nešto što je lako moguće novi organ, pokazuje koliko naizgled očitih stvari u znanosti i dalje nismo svjesni te koliko je i u disciplinama gdje se sve čini otkriveno, poput anatomije, moguće doći do značajnih i potpuno novih spoznaja.

 

Literatura

1 Valstar MH et al. The tubarial salivary glands: A potential new organ at risk for radiotherapy. Radiotherapy and Oncology, 2020

2 Porcheri C, Mitsiadis TA. Physiology, Pathology and Regeneration of Salivary Glands. Cells, 2019, 8, 976

3 Doctors May Have Found Secretive New Organs in the Center of Your Head, www.nytimes.com, pristupljeno 27.10.2020.

 

Izvor fotografije

©valeriimingirov via Canva.com