Hiperprolaktinemija je čest endokrinološki poremećaj, no njezina dijagnostika može biti varljiva zbog različitih oblika prolaktina u cirkulaciji. Međutim, interpretacija povišenih vrijednosti prolaktina može biti složena zbog postojanja različitih oblika hormona u cirkulaciji. Jedan od ključnih uzroka pogrešne interpretacije nalaza je makroprolaktin.

Što sve stoji iza povišenog prolaktina?

Prolaktin je hormon koji se izlučuje iz prednjeg režnja hipofiza, a glavni zadatak mu je laktacija. U žena, tijekom trudnoće, utječe na metabolizam majke i fetusa. S druge strane, kod muškaraca djeluje na metabolizam soli i vode te neposredno na funkciju testisa i sekundarne spolne žlijezde. Pojačano se oslobađa pri seksualnoj aktivnosti, tijekom ovulacije, u stresu, ali i tijekom spavanja. Također, određena patološka stanja, kao što su hipotireoza ili adenom hipofize i terapija (pr. inhibitori dopamina) mogu uzrokovati porast koncentracije prolaktina. Hiperprolaktinemija je čest nalaz u kliničkoj praksi, osobito kod žena s poremećajima menstrualnog ciklusa i neplodnošću, a pojavljuje se u približno 15–20% slučajeva. Povećana koncentracija prolaktina se kod žena prezentira kao izostanak menstrualnog ciklusa, neplodnost i galaktoreja, dok se kod mškaraca u kliničkoj slici uočava gubitak libida, impotencija i smanjen volumen sjemene tekućine.

Makroprolaktin – skriveni oblik prolaktina?

Makroprolaktin je oblik prolaktina visoke molekulske mase, najčešće vezan uz imunoglobulin G, koji ima smanjenu ili minimalnu biološku aktivnost. Za razliku od prolaktina, koji je monomer i biološki aktivan, makroprolaktin se sporije eliminira iz cirkulacije, što dovodi do njegove akumulacije i posljedično povišenih laboratorijskih vrijednosti prolaktina. Razlog tomu je da većina danas dostupnih imunokemijskih metoda ne razlikuje makroprolaktin od monomernog prolaktina. Istovremeno, zbog svoje velike molekulske mase, ne može učinkovito prolaziti kroz kapilarne membrane niti se vezati na receptore, pa je njegov klinički učinak minimalan ili odsutan. Naime, imunokemijske metode temelje se na vezanju antitijela na specifične dijelove molekule hormona. Budući da makroprolaktin sadrži intaktnu molekulu prolaktina vezanu za imunoglobulin, antitijela ne razlikuju kompleks od slobodnog prolaktina. Stoga laboratorijski nalaz može pokazivati povišene vrijednosti prolaktina. U takvim slučajevima hiperprolaktinemija je najčešće asimptomatska.

Koliko je nalaz zapravo pouzdan?

U dijagnostičkoj praksi, makroprolaktin predstavlja čest uzrok lažno povišenih vrijednosti prolaktina i važan dijagnostički izazov. Brojna istraživanja pokazuju da se makroprolaktin nalazi u rasponu od 10% do čak 40% nalaza hiperprolaktinemije. Ukupna koncentracija prolaktina sama po sebi nije pouzdan pokazatelj stvarne hiperprolaktinemije. Odnosno, makroprolaktin se ne može zanemariti kod izrazito povišenih vrijednosti hormona. To potvrđuju i studije, gdje je makroprolaktinemija bila prisutna i kod bolesnika s vrlo visokim početnim vrijednostima prolaktina. Naglašava se i da ne postoji granična vrijednost prolaktina iznad koje se može sa sigurnošću isključiti prisutnost makroprolaktina. Sve navedeno potvrđuje nužnost oprezne interpretacije nalaza i razmatranja potencijalnih laboratorijskih interferencija.

PEG – ključ za razlikovanje?

Značajna prednost u dijagnostici je mogućnost uklanjanja interferencije makroprolaktina odgovarajućim laboratorijskim metodama. Iako je gel-filtracijska kromatografija zlatni standard za probir na makroprolaktin, zbog svoje složenosti i cijene je rijetko dostupna. Danas je najčešće korištena metoda probira u rutinskoj laboratorijskoj praksi metoda precipitacije makroprolaktina pomoću polietilen-glikola (PEG). Nakon obrade uzorka PEG-om, mjeri se koncentracija preostalog (monomernog) prolaktina te postotak oporavka prolaktina. Postotak oporavka prolaktina računa se kao omjer koncentracije prolaktina prije taloženja PEG-om i koncentracije prolaktina nakon taloženja PEG-om pomnožen sa 100. Rezultat manji od 40% upućuje na prisutnost makroprolaktina, dok vrijednosti iznad 60% ukazuju na odsutnost značajne interferencije. Međutim, vrijednosti u tzv. „sivoj zoni“ (40-60%) zahtijevaju dodatnu obradu gel-filtracijskom kromatografijom, ako je dostupno. Naravno, sve rezultate, a posebice one u „sivoj zoni“ potrebno je sagledati u kontekstu kliničke slike. Ova metoda je jednostavna, brza i ekonomična što joj svakako daje prednost za uvođenje u rutinsku laboratorijsku praksu.

Rutinski probir – mali korak, velika razlika?

Makroprolaktin predstavlja važan, ali često zanemaren uzrok lažno povišenih vrijednosti prolaktina. Iako nema značajnu biološku aktivnost, njegova neuočena prisutnost može dovesti do značajnih dijagnostičkih i terapijskih pogrešaka. Studije snažno preporučuju rutinsko testiranje na makroprolaktin. Probir na makroprolaktin osigurava pravovremenu identifikaciju lažne hiperprolaktinemije, smanjuje broj dijagnostičkih pogrešaka, racionalizira dijagnostičke postupke te poboljšava kvalitetu kliničkog odlučivanja. Uz rutinski probir, važna je i edukacija kliničara i laboratorijskog osoblja o ovom fenomenu, sve s krajnjim, najvažnijim ciljem – osigurati optimalnu skrb za pacijente.