Monoklonska protutijela – što, kako i gdje?

Napredak medicine se vidi u svakom aspektu naših života, od osobnog zdravlja, do izlječenja i poboljšanja kvalitete života za one koji boluju od raznih bolesti koje su nekada smatrane neizlječivima. Iako je medicina nevjerojatno napredovala i dalje postoje mnogi problemi i prepreke s kojima se susrećemo u ovom modernom dobu. Prirodni izvori se istražuju kao potencijalni izvori lijekova te dobivaju na velikoj važnosti, kako životinjskog i prirodnog podrijetla, tako i morskog. No, što ako zakoračimo još dalje i novi lijek potražimo u jednom od najsavršenije modificiranih sustava na svijetu – našem organizmu?

Protutijela protiv kakvih tijela?

Protutijela (antitijela) su prirodni dio našeg obrambenog, imunosnog sustava. To su glikoproteini koji spadaju u superporodicu imunoglobulina (Ig) koje izlučuju B limfociti, jedna od sastavnica našeg stečenog imunosnog sustava. Njihov glavni cilj je neutralizacija i borba protiv patogena. Svrstavaju se u više klasa (IgA, IgD, IgE, IgG, IgM) ovisno o teškom lancu koji je dio njihove strukture. Svojom hipervarijabilnom regijom vežu se za epitope antigena (dijelove patogena koje prepoznaje) te na taj način izvršava svoju funkciju. Postoje mnoge podjele, no nama važna u ovom slučaju je podjela na monoklonska i poliklonska protutijela. Sržna razlika je u tome da su monoklonska protutijela specifična samo za jedan epitop na antigenu, dok se poliklonska mogu vezati na više epitopa. Iako se oba tipa mogu koristiti za različite terapeutske svrhe, za ovu posebnu priču važna su nam monoklonska protutijela.

Proizvodnja

Dok je sinteza klasičnog lijeka na neki način podosta jednostavna i izravna, proizvodna monoklonskih protutijela je kompliciranija i mora se odvijati u živim stanicama. 1975. godine predložen je način dobivanja monoklonskih protutijela za terapijske svrhe koja je uključivala fuziju B limfocita koje imaju mogućnost stvaranja protutijela s mijeloma stanicama te su se na taj način stvorile hibridoma stanice koje se dijele u nedogled i stvaraju protutijela.

Prvi su bili stvoreni iz mišjih i štakorskih hibridoma stanica, no njihov uspjeh je bio ograničen zbog kratkog trajanja i velikog imunogeničnog potencijala. Nakon toga pristup je promijenjen te se nastojalo „humanizirati“ protutijela čime su nastala kimerna (konstantne regije su humane, a varijabilne su od glodavaca), humanizirana (CDR regije su od glodavaca, dok je ostatak humana sekvenca) do kompletno humanih protutijela. MAb (monoklonska protutijela) se mogu koristiti u farmakoterapijske svrhe, a najčešće se radi o IgG tipu (IgG1 je preferiran od 4 moguća izotipa; IgG1- IgG4).

Uporaba

Ovaj tip lijekova je odobren za široki spektar bolesti, poput tumora, autoimunih i upalnih bolesti, sprječavanja odbacivanja transplantanata… Mogu djelovati imunotoksično (koristi se u svrhu promjene farmakokinetike i farmakodinamike topljivih liganada), mogu služiti za eliminaciju ciljanih stanica, promjenu stanične funkcije ili ciljanu dopremu drugih lijekova[2]. Jedan od nedostataka je način administracije. Zbog metabolizma i razgradnje u gastrointestinalnom traktu, oralna primjena za sada nije moguća. Veliki broj lijekova se unosi u organizam intravenozno dok jedan manji dio (adalimumab, certolizumab pegol, efalizumab, omalizumab) može unositi subkutano, intramuskularno (palivizumab) ili intraviretralno (ranibizumab). Kako se radi o proteinu koji nije poznat našem tijelu, nije rijedak slučaj aktivacije imunosnog sustava protiv uzetog lijeka. Imunogeničnost se povezuje s postotkom kimernog dijela proteina, stoga su reakcije na humana protutijela puno rjeđa od reakcija na kimerna, ali ne i nepostojeća.

Do 2014. godine 47 ovakvih lijekova je odobreno u SAD-u i Europi za širok spektar indikacija. 2013. godine prihodi od prodaje monoklonskih protutijela na globalnoj razini su iznosili gotovo 75 milijardi američkih dolara što je otprilike polovica totalnih prihoda od biofarmaceutskih pripravaka. Po novim trendovima, tri do pet novih lijekova ovog tipa je odobreno na godišnjoj bazi. Približavamo li se novoj generaciji lijekova i hoće li ljudski organizam postati inspiracija za proizvodnju novih lijekova, još nam slijedi saznati…