Ne-heteroseksualna orijentacija pojedinca tema je o kojoj društvo ima izrazito podijeljeno mišljenje. Dok dio ljudske populacije i dalje vjeruje da je to samo faza ili produkt želje za isticanjem, danas znatan broj istraživanja podupire činjenicu da postoji biološka podloga koja može utjecati na seksualnost pojedinca.

Serotoninski utjecaj na seksualnost

Serotonin je hormon koji ima bitnu ulogu u emocijama, motivaciji i kognitivnim funkcijama.U 60-im i 70-im godinama prošlog stoljeća, rađena su istraživanja na p-klorofenilalanin (pCPA), nepovratnom inhibitoru triptofan hidroksilaze koji prilično selektivno iscrpljuje serotonin u mozgu. Otkriveno je da je pCPA uzrokovao hiperseksualnost kod mačaka, dok je kod štakora i zečeva primjena pCPA dovela do homoseksualnih ponašanja. Sličan rezultat pronađen je nakon izlaganja životinja prehrani siromašnom triptofanom, što je posljednično dovelo do smanjenja razina triptofana, a time i serotonina u mozgu.

Što se tiče ženki, slična studija u kojima je ženskim štakorima nedostajao središnji serotonergički prijenos iz embriogeneze u odraslu dob, otkrila je da preferiraju ženske genitalne mirise kada imaju izbor, i pokazala povećanu sklonost ženkama kad im je ponuđen izbor muških i ženskih partnera.

Još jedno istraživanje na štakorima ide u prilog uključenosti serotonergičkog sustava u razvoj sklonosti prema istospolnim osobama, a to je učinak fluoksetina – antidepresiva iz SSRI skupine (selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina). Ovaj lijek je kod mužjaka koji nisu prenatalno tretirani s nikakvim drugim agensima povećao homoseksualne sklonosti pri akutnoj primjeni.

Kod ljudi je pak jedna oralna primjena fluoksetina rezultirala metaboličkim razlikama u nekim regijama mozga između homoseksualnih i heteroseksualnih muškaraca. Tako je korištenjem pozitronske emisijske tomografije (PET) utvrđeno da nakon fluoksetina kod homoseksualnih muškaraca npr. hipotalamus pokazuje manju aktivaciju u odnosu na heteroseksualne osobe, dok je u prefrontalnom korteksu homoseksualnih muškaraca bio veći metabolizam nego kod heteroseksualaca.

Međutim, kod štakora i ljudi, kronična primjena fluoksetina nije proizvela različite učinke prema seksualnoj orijentaciji/sklonosti.

Nije serotonin jedini „krivac“

Neke studije sugeriraju da promjene u dopaminergičkom sustavu mogu promijeniti seksualne preferencije kod životinja i ljudi. Dopamin može sudjelovati u formiranju seksualne sklonosti tijekom razvoja kod Drosophila melanogaster – korištenjem genetskih i farmakoloških pristupa za smanjenje razine dopamina pokazala se povećana homoseksualna privlačnost.

Kod ljudi postoji jedna studija koja se odnosi na utjecaj dopamina na seksualnu orijentaciju. Studija govori o slučaju muškog pacijenta s dijagnosticiranom shizofrenijom koji je nakon početka terapije aripiprazolom (antipsihotik s djelovanjem na dopaminske D2 i D3 receptore) tvrdio da je od heteroseksualca sa lošom seksualnom aktivnošću postao hiperseksualni homoseksualc. Zanimljivo je i da je dva tjedna nakon prestanka uzimanja aripiprazola pacijent prestao s kompulzivnim spolnim ponašanjem i prijavio povratak heteroseksualnoj orijentaciji.

Osim serotoninskog i dopaminskog sustava, GABAergični sustav bi također djelomice mogao biti uključen u formiranje seksualne preferencije. Postoje i neki posredni dokazi o utjecaju oksitocina na seksualnost, iako čvrsti dokazi za sad nisu pronađeni.

A što je s genima?

Genetske studije otkrile su poveznicu katehol-O-metiltransferaze (COMT) i metilentetrahidrofolat reduktaze (MTHFR) sa seksualnom orijentacijom. COMT je enzim koji regulira katabolizam neurotransmitera kao što su dopamin, norepinefrin i epinefrin, dok je MTHFR enzim može utjecati na metilaciju i funkciju COMT. Do neke mjere, ove studije ukazuju na moguću poveznicu između seksualne orijentacije i gena uključenih u regulaciju neurotransmitera.

Nadalje, studija provedena na preko 400 000 osoba koja se bazirala na istraživanju genoma otkrila je 5 lokusa koji bi mogli biti povezani s homoseksualnosti. Iako je ovim pokazano da ne postoji samo jedan, laički često nazivan „gej gen“, bitno je svejedno naglasiti da mnogi lokusi s pojedinačno malim učincima, raširenim po cijelom genomu, aditivno pridonose individualnim razlikama u predispoziciji za istospolno seksualno ponašanje te da je stoga nemoguće trenutno na temelju genske karte smisleno predvidjeti seksualnost pojedinca.

Zanimljivo je i da je na istraživanju obitelji i blizanaca pokazano kako je homoseksualnost češća kod jednojajčanih blizanaca nego kod dvojajčanih.

Siva seksualnost

U studiji koju su proveli Votinov i sur. istraživana je razlika u volumenu sive tvari u homoseksualnih i heteroseksualnih osoba oba biološka spola. Hole-brain analize otkrile su povećani volumen sive tvari u talamusu, postcentralnom girusu, srednjem okcipitalnom girusu, precentralnom girusu, srednjem temporalnom girusu i malom mozgu kod homoseksualnih sudionika, a manji volumen u putamenu u odnosu na heteroseksualne sudionike. Rezultati studije pokazuju da seksualna orijentacija ima jedinstvene učinke na morfologiju mozga i da su ti učinci ovisni o biološkom spolu.

Putamen se također pojavio kao jedna od regija s povećanim volumenom sive tvari u homoseksualnih naspram heteroseksualnih osoba. Povećan volumen sive tvari putamena među homoseksualnim ženama mogao bi biti znak maskulinizacije, budući da je ranije uočen veći volumen kod muškaraca u odnosu na žene, kažu autori. Limitacija ovog zaključa leži u tome što nisu sve lezbijke maskulizirane (tzv. „butch“) već postoje i one feminizirane(tzv. „femme“).

Autori navedenog rada također objašnjavaju moguć utjecaj u razlikama volumena sive tvari talamusa na seksualne preference. Naime, talamus je među ostalim odgovoran za tzv. „nagradna“ ponašanja, te autori smatraju kako razlike u volumenu sive tvari u toj regiji mogu promijeniti sklonosti nagrađivanja vaganjem podražaja povezanih s nečijim preferiranim spolom. Iako sugeriraju da aktivacija hipotalamusa ima učinke na vizualnu percepciju koja vjerojatno utječe na odabir partnera, nalazi također podupiru ulogu talamusa u signaliziranju seksualnog uzbuđenja.

Sve u svemu

Poznato je da za ne-heteroseksualnost nije odgovoran samo jedan uzročnik, već je ona rezultat kombinacije više različitih čimbenika, od genetskih, hormonskih pa sve do prenatalnog stresa itd. Da bismo točno saznali kakav utjecaj ljudska biologija ima na seksualnost, potrebno je provesti dodatna pretklinička i klinička istraživanja. Nedostatak dosadašnjih istraživanja definitivno leži u tome što ih je većina provedena na muškim jedinkama te što u obzir nije uzeta seksualna fluidnost, s obzirom da se kod ljudska seksualnost ne izražava na binarni način.