Igrom u pijesku do izlječenja psihičkih poremećaja

Terapija igrom oblik je psihoterapije korišten prvenstveno kod liječenja djece, no upotrebljavana je i pri liječenju odraslih kada verbalni oblici terapije ne pokazuju rezultate ili ih je nemoguće provesti zbog neke druge pacijentove dijagnoze. Igra je obično smatrana načinom zabave i opuštanja, ali kod djece ona je ključan faktor njihovog zdravog razvoja i bitan oblik neverbalne komunikacije. Upravo je ta neverbalna komponenta komunikacije glavni ”alat” psihoterapeutima kod postavljanja ispravne dijagnoze, a kasnije i kod uspješnog liječenja. Naime, doživljavanje stresa ili traume ostavlja utjecaj na neverbalni dio mozga – amigdalu, dok je centar za verbalnu komunikaciju smješten u prednjem dijelu mozga. Upravo to čini prepreku kod izražavanja emocija i misli vezanih za doživljene situacije, stoga se bilježi razvoj psihodinamičkih metoda psihoterapije kod kojih pacijent pokretom nesvjesno iskazuje potisnute emocije i unutarnje sukobe. Jedna od tih je i terapija pijeskom (eng. sandplay therapy – SPT).

Razvoj metode

Nezadovoljna ograničenjima verbalne psihoterapije, pedijatrica Margaret Lowenfeld tridesetih godina prošlog stoljeća razvija metodu nazvanu ” The World Technique” (hrv. Igra svijeta). Sve što je ova metoda zahtijevala bio je pješčanik te različiti tipovi figurica između kojih su najbitnije figurice ljudi, životinja, zgrada i vozila. Premda je ova metoda danas poznatija kao sandplay, Lowendfeld je smatrala kako je ispravniji naziv world technique jer dijete kroz igru u pijesku stvara svijet na temelju svojih misli i emocija. Stvoreni svijet onda služi kao ”nalaz” za postavljanje dijagnoze. Posebna prednost ove metode je ta što joj djeca pristupaju spontano, bez straha i odbojnosti. Danas je terapija pijeskom korištena najviše u zapadnim zemljama te zemljama istočne Azije. Japan ima poznatu tradiciju izrade minijaturnih svjetova u pješčanicima i vrtovima, pa razvoj terapije pijeskom u toj i okolnim državama ima i kulturalnu podlogu.

Provedba terapije

Danas korišteni pješčanici za terapiju ipak moraju zadovoljiti određene norme. Zadanih su dimenzija kako bi i terapeut i pacijent imali nesmetan pogled na cijeli pješčanik bez pomicanja glave i očiju. Unutrašnjost pješčanika obojena je plavo za postizanje dojma vode, a kasnije pacijent dodavanjem vode može napraviti rijeku ili jezero. Prvi dio terapijskog susreta je stvaranje svijeta na pijesku, a drugi je interpretacija istoga. Kako bi se spriječio subjektivan pristup terapeuta, postoje razni stručni priručnici i knjige sa standardiziranim i kategoriziranim objašnjenjima pojedinih motiva. Stvoren je i sustav pod nazivom Sandplay Category Check (SCC). Ovaj sustav zapravo je lista s 20 kategorija motiva kojom se provjerava njihova prisutnost odnosno odsutnost na pijesku.

Ciljane skupine za terapiju

SPT najčešće je korištena kod djece koja su proživjela neku traumu, pokazuju agresivne oblike ponašanja ili im je dijagnosticiran ADHD (poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje). Metoda je također primjenjiva i kod odraslih, najčešće u terapiji depresije te raznih oblika anksioznih poremećaja. Zabilježeno je i korištenje metode u liječenju osoba s demencijom i ozljedama mozga. Zbog neverbalnog načina pristupa, SPT često je korištena metoda i kod skupina migranata i izbjeglica kao podrška pri savladavanju problema koje migracije nose sa sobom. Također, ukoliko pacijent ima neugodna iskustva s prijašnjih verbalnih terapija, ovakav bi pristup mogao biti dobra opcija bez rizika od retraumatizacije.

Rezultati istraživanja metode

Skupina kineskih znanstvenika provela je istraživanje u kojem su uspoređeni radovi u pijesku grupe učenika sa simptomima anksioznosti s radovima učenika iz kontrolne grupe. Kod prve skupine uočeno je korištenje ljudskih figura u 60% manjoj mjeri nego kod kontrolne grupe; 30% rjeđa upotreba cvijeća, a zabilježena je i izraženija monotonost boja kod učenika sa simptomima anksioznosti.

U korist ove metode ide i to što zahtjeva manji broj susreta od uobičajenih psihoterapija, djelomično zbog već navedenog spontanog i brzog uvođenja pacijenta u proces terapije. Metoda je kulturalno i jezično neutralna, a ne zahtjeva ni velike svote novca za izvođenje.